Katarza je preuzeta od grčkog glagola kathoros, što se prevodi kao “pročistiti” ili “očistiti”. Izraz je primijenjen na mnoge situacije; najneglamurozniji od njih je njegova upotreba u medicini, gdje može doslovno značiti pročišćavanje crijeva. Rani pioniri u psihijatriji također su bili jako zainteresirani za termin koji opisuje trenutak kada je osoba jasno artikulirala prošlo sjećanje i bila u stanju osjetiti ga u potpunosti, često, posebno prema Freudu, ostavljajući osobu oslobođenu boli prošlosti. U religiji, riječ se može odnositi na transcendentna iskustva koja oslobađaju ili čiste dušu.
U književnosti katarza poprima nešto drugačije značenje. Aristotel ga je prvi put upotrijebio u svom djelu Poetika kako bi raspravljao o tome kako drama može utjecati na pojedinačnog gledatelja. Dobra drama pomaže gledatelju da se poistovjeti s iskustvima, osobito tužnim, likova u predstavi. Drama može izazvati snažne emocije, a ljudi koji je gledaju i dirnuti napuštaju kazalište čisti, osvježeni i pročišćeni u emocionalnom iskustvu.
Aristotel nadalje tvrdi da, nakon što su izrazili neke od svojih emocija, publika ima osjećaj olakšanja koji im pomaže da se mirnije nose s svakodnevnim životom. To je izravno suprotno Platonovoj tvrdnji da drama i poezija mogu imati loše učinke na gledatelje i čitatelje, navodeći ih da djeluju ekstremnije. Aristotel umjesto toga tvrdi da drama vodi do racionalnijeg uma budući da se ekstremi emocija prisluškuju i osjećaju u sigurnom okruženju.
Mnogi ljudi su doživjeli iskustvo dobrog rasplakanja tijekom filma ili, češće, dobrog smijeha. Pojedinci mogu gledati na predstave, filmove i knjige kao na sredstvo sigurnog izražavanja dubokih emocija. U društvu u kojem neki dijelovi društva još uvijek smatraju muške suze nemuževnim, katarzični trenutak pri gledanju filma, malo gušenja ili čak suza ili dvije često se smatraju prihvatljivim. Malo je muškaraca, na primjer, koji možda barem ne osjećaju taj zastoj u grlu kada Ray Kinsella igra hvatanje sa svojim ocem u posljednjim trenucima filma Polje snova.
Katarza, međutim, nije ograničena na stvaranje takvih trenutaka. Zapravo, mnoge pripovijesti ovise o osobnoj identifikaciji s likom na ovaj ili onaj način. Gledanje ili čitanje stripa ili knjige također može izazvati emocionalne reakcije, osobito kada se publika identificira s likom. Naracije mogu propasti kada ljudi ne mogu “dobiti” likove i ne mogu ih ni na koji način povezati s njihovim postojanjem. Emocionalna uključenost (bilo koje vrste) čitatelja ili publike s likovima ili okolnostima može dovesti do dubljeg uvažavanja naracije.
Tu je i povremeni trenutak u vrlo kratkim pričama u kojima ljudi doživljavaju oslobađanje emocija. Postoje cijeli popisi reklama, na primjer, zbog kojih su se ljudi ili histerično nasmijali ili iznenada zaplakali. Na pojedince mogu utjecati i okolnosti kada gledaju reklame. Majka koja drži bebu u oglasu za adaptirano mlijeko za dojenčad mogla bi jako dirnuti novu mamu ili ženu koja očajnički želi djecu. I u vizualnoj umjetnosti ljudi se mogu naći na neki način emocionalno uloženi u ono što vide.
Čisti li ovo dušu ili ne, kao što je Aristotel rekao, diskutabilna je točka koja je u središtu današnjih argumenata o tome da li gledanje nasilne televizije rađa nasilno ponašanje. Platonska misao sugerira da ljudi moraju biti oprezni, budući da ekstremna emocionalna iskustva mogu potaknuti ekstremni emocionalni život, uključujući ponašanje na nemoralan ili neetički način. Aristotel je umjesto toga tvrdio da su, kroz katarzu, ljudi izašli pročišćeni i manje je vjerojatno da će se ponašati ekstremno ili nemoralno. Zanimljivo je primijetiti da se ova rasprava, koja je drevna, još uvijek vodi na mnogim razinama u modernom društvu, te da se emocionalna identifikacija s likovima ili zapletom može smatrati blagoslovom ili se tretirati sa sumnjom.