U području kaznenog prava, obrambeni spor odnosi se na različite pravne taktike koje koriste odvjetnici tijekom zastupanja okrivljenika. U Sjedinjenim Državama, onima koji su uhićeni i optuženi za kazneno djelo omogućena je propisana procesna zaštita zajamčena Ustavom. Priroda i opseg pravne radnje koju branitelj poduzima u ime svog klijenta u određenoj će mjeri ovisiti o tome jesu li policija i tužitelj pozorno slijedili ove ustavne postupovne mjere.
U nekim slučajevima, kazneni odvjetnik može iznijeti pravni argument koji tvrdi da je došlo do kršenja propisanog postupka, što može rezultirati odbacivanjem optužbi protiv njegovog klijenta. Na primjer, ako postoji dovoljno činjenica koje potkrepljuju zaključak da policija nije imala vjerojatan razlog za uhićenje njegovog klijenta, sud može naložiti da se optužbe povuku. Slično, ako je bilo koji dokaz nezakonito pribavljen, na primjer zato što je policija prekoračila dopušteni opseg naloga za pretres koji je izdao sudac, odvjetnik optuženika će tvrditi da bilo koji dobiveni dokaz treba isključiti. U nekim okolnostima, ovi nedostaci mogu ometati sposobnost tužiteljstva da svoj slučaj sudi pred porotom.
Standard dokaza potreban za osudu za kazneno djelo je dokaz koji ukazuje da je optuženik kriv van razumne sumnje. Tijekom suđenja, glavna strategija obrambenih parnica je postaviti dovoljno pitanja, u glavama porotnika, o tome je li tužiteljstvo podnijelo ovaj teret. Uobičajena taktika obrambenog parničnog postupka je pokušaj potkopati vjerodostojnost svjedoka optužbe kroz rigorozno unakrsno ispitivanje. U mnogim će slučajevima neki od ključnih svjedoka optužbe dobiti poticaje za svjedočenje u obliku smanjene kazne ili imuniteta od kaznenog progona. Odvjetnik optuženika nastojat će iskaze takvih svjedoka prikazati kao nepouzdane i nepouzdane, zbog te koristi koju su dobili u zamjenu za svoj iskaz.
Ako porota osudi okrivljenika, postupak obrane bi podrazumijevao preispitivanje mogućih razloga za ukidanje presude. Odvjetnik za kaznena djela pregledao bi zapisnik suđenja kako bi saznao postoje li legitimni razlozi za žalbu. To može uključivati pogreške koje je počinio raspravni sudac, kao što je dopuštanje određenih dokaza ili svjedočenja koji su bili štetni za okrivljenika. Drugostupanjski sud može odrediti ponovno suđenje ako utvrdi da je prvostupanjski sudac u vođenju postupka pogriješio primjenu prava, pa je okrivljeniku onemogućeno pravično suđenje.