Kendo što u doslovnom prijevodu znači ‘Put mača’, suvremena je japanska borilačka vještina koja je evoluirala iz tradicije samuraja, klase ratnika drevnog Japana, temeljena na tehnikama mačevanja koje su se razvijale stoljećima borbi. Poput mnogih japanskih borilačkih vještina, filozofski temelji Kendoa vrte se oko propisa zen budizma i vodećih uvjerenja da prosvjetljenje i povećana svjesnost proizlaze iz sposobnosti fokusiranja i smirivanja uma. Slijedeći stope samuraja, moderni praktičari Kendoa, ili ‘Kendoka’, kako ih zovu, nastoje ovladati ne samo fizičkim tehnikama japanskog mača, već i mentalnim i duhovnim aspektima.
Iako korijeni Kenda leže u drevnim samurajima, umjetnost se razvijala stoljećima, prilagođavajući se kako su se društveni uvjeti mijenjali, na svoj sadašnji oblik u kojem natjecanje između praktikanata ne uključuje borbu na život i smrt oštrim oštricama, već kontrolirane mečeve vođene strogim pravilima ponašanja i nesmrtonosnih instrumenata. Ova razlika u fokusu razlikuje Kendo od ‘Kenjutsua’, koji je također japanska umjetnost mačevanja koja proizlazi iz tradicionalnog mačevanja. Za razliku od Kendoa, čije su tehnike ažurirane za vježbu kao nesmrtonosnu estetiku, Kenjutsuov primarni fokus su borba i ratovanje, te je kao takav usko paralelan sa stvarnim smrtonosnim tehnikama koje koriste samuraji na polju bitke.
Umjesto katane, tradicionalnog samurajskog mača, moderna Kendoka koristi shinai, oruđe sačinjeno od četiri bambusove batine povezane na određenim spojevima kožnim trakama. Ovo nesmrtonosno oružje, zajedno s korištenjem tjelesnog oklopa, ili ‘bogu’, kako se spominje u Kendou, omogućuje Kendoki sudjelovanje u natjecanjima u mačevanju bez straha od smrti ili ozbiljne tjelesne ozljede. Bogu je napravljen po uzoru na tradicionalni oklop samuraja, koji je za razliku od glomaznog metalnog oklopa europskih vitezova bio lagan i dizajniran za optimalno kretanje i fleksibilnost.
Vježbanje kenda se tradicionalno odvija u dvorani za trening ili, ‘dojo’. Organizacija dojoa je hijerarhijska, s majstorom na vrhu, a početnicima na dnu. Kao i u drugim japanskim borilačkim vještinama, koristi se pojas ili ‘kyu’ sustav, a najviši rang ili ‘dan’ je crni pojas. Učenici treniraju kendo kroz vježbanje ‘kata’, niza formalnih vježbi koje se prenose kroz vrijeme koje repliciraju pokrete i tehnike potrebne u tradicionalnoj borbi. Uz učenje i vježbanje različitih kata, Kendoka također sudjeluje u neformalnim mečevima poznatim kao ‘keiko’ ili ‘kumite’ koje moderiraju stariji članovi dojoa i testiraju praktičareve borbene sposobnosti uživo.
Izazovna i rigorozna borilačka vještina, Kendo se razlikuje od drugih oblika borilačkih napora prvenstveno zbog svog intenzivnog angažmana u poštivanju bontona i oblika ustaljenih tradicija. Dok se druge borilačke vještine prvenstveno fokusiraju na fizičku izvedbu vježbača, Kendo se jednako bavi i mentalnim i duhovnim razvojem pojedinca. Kroz ovladavanje tradicionalnim katama i iskustvom kumitea, Kendoka nastoji postići isti osjećaj transcendencije i discipline koji oslikavaju samuraji, izvorni japanski mačevaoci.