Što je klauzula o osnivanju?

Klauzula o osnivanju je dio Prvog amandmana Ustava Sjedinjenih Država koji glasi: “Kongres neće donijeti nikakav zakon koji poštuje vjersku zajednicu.” Ova klauzula zabranjuje saveznoj vladi da uspostavi službenu religiju ili da daje prednost jednoj vjeri u odnosu na drugu. Također sprječava vladu da daje prednost vjeri u odnosu na nereligiju, ili obrnuto. Svaka osoba ili grupa bi trebala biti sigurna od vjerskog favoriziranja prema zakonu, a to je poznatije kao odvajanje crkve od države.

Klauzula o osnivanju, koju su postavili oci osnivači, bila je jedinstvena ideja u to vrijeme. Tijekom tog razdoblja bilo je uobičajeno da zemlja ima službenu religiju, a još je češće bilo da su ljudi različitih vjera progonjeni zbog svojih uvjerenja. Mnogi koji su emigrirali u Sjedinjene Države učinili su to zbog vjerske slobode. Klauzula je osmišljena kako bi se zaustavilo vjersko uznemiravanje od strane vlade.

Dijelovi Ustava obično su nejasni, a ovaj amandman nije iznimka. Prvi slučaj Vrhovnog suda koji se njime bavio bio je Everson protiv odbora za obrazovanje 1947. Dok se borio s pitanjem prijevoza za privatne vjerske škole, sudac Hugo LaFayette Black objasnio je što klauzula o osnivanju znači minimalno. Izjavio je da ni država ni savezna vlada ne mogu osnovati crkvu, donijeti zakone koji favoriziraju određenu religiju, prisiliti bilo koju osobu da otkrije svoja vjerska uvjerenja, kazniti bilo koju osobu za njezina uvjerenja, primijeniti porezni novac na vjerske institucije , ili sudjelovati u poslovima vjerskih skupina.

Pitanje plaća privatnih vjeroučitelja razmatrano je u predmetu Lemon protiv Kurtzmana 1971. godine. Nakon toga je proizveo Lemon test, koji utvrđuje pokušava li zakon uspostaviti religiju. Odlučeno je da određeni statut mora imati svjetovnu zakonodavnu svrhu, glavna svrha ne smije biti unapređenje ili inhibiranje vjere i ne smije proizvoditi ekstremno miješanje vlasti i vjere.

Slično, Lynch protiv Donnellyja 1984. proizveo je još jedan standard: test potvrde. Sudija Sandra Day O’Connor izjavila je da nijedan zakon ili presuda ne može odobriti ili odbiti religiju. Vjerovala je da bi prihvaćanje određene vjere navelo te članove da misle o sebi kao posebno posebnim, a neodobravanje određene religije bi te članove otuđilo.

O ustanoviteljskoj klauzuli žestoko su raspravljale obje strane. Teme školskih bonova za polaznike privatnih vjeronauka, molitve u školskim i javnim zgradama te vjerskih spomenika na javnim mjestima samo su neka od pitanja koja su klauzulu stavljala na kušnju od 1940-ih. To je tema rasprave kojoj se čini da nema kraja.