Klauzula o sučeljavanju je aspekt Šestog amandmana na Ustav Sjedinjenih Država koji ukazuje na pravo bilo koga optuženog za zločin da se suoči s bilo kojim i svim svojim tužiteljima. Na to se često gledalo kao na izričito dopuštanje nekome da vidi ljude koji svjedoče protiv njega ili nje i osigurava unakrsno ispitivanje svakoga tko svjedoči u ovoj vrsti predmeta. U nekim slučajevima u kojima se uvode dokazi iz druge ruke, klauzula o sučeljavanju i dalje je podržana i taj se dokaz obično ne može uvesti bez svjedočenja osobe koja je to izjavila na sudu.
Kao dio Povelje o pravima — prvih deset amandmana na američki Ustav — klauzula o sučeljavanju važan je aspekt američkog zakona. Polazeći od pravnih tradicija s korijenima u engleskom običajnom pravu, kao i prakse uobičajene tijekom Rimskog Carstva, ova klauzula postoji kako bi se osiguralo da “tajni” ili “neimenovani” svjedoci ne mogu svjedočiti protiv neke osobe. Općenito, klauzula o sučeljavanju postoji kako bi bila sigurna da će se osoba koja optužuje nekoga drugoga za zločin obično morati na neki način izravno suočiti s optuženim.
Klauzula o sučeljavanju izričito je utvrđena tekstom u Šestom amandmanu, koji kaže da će svatko optužen za zločin “… biti suočen sa svjedocima protiv njega [ili nje].” Iako ovo samo ukazuje na to da će se optuženicima dopustiti da se suoče sa svim i svim tužiteljima, prošireno je na dokaze protiv optuženog i suočavanje putem pravnog zastupnika optuženog. Ne samo da se netko može suočiti s bilo kim tko stoji kao svjedok protiv njega ili nje za zločin, već može imati i pravnog zastupnika da se suoči s tom osobom i ispita dokaze ili iskaze protiv optuženog.
Ovaj element klauzule o sučeljavanju čak je preciziran da se odnosi i na dokaze iz druge ruke. Da bi takav dokaz bio prihvatljiv, čak i kada ga sudac koji vodi postupak smatra relevantnim i pouzdanim, mora biti uveden na način koji omogućuje optuženiku da se suoči s osobom koja daje ovaj iskaz. Stoga, ako se protiv nekoga tko je optužen za kazneno djelo uvede dokaz iz druge ruke, on se mora izvesti na sudu ili drugom mjestu na kojem je moguće unakrsno ispitivanje. To znači da ako netko neće biti dostupan na sudu radi davanja iskaza, onda on ipak mora biti dat u skladu s klauzulom sučeljavanja, a optuženi i pravni zastupnik moraju biti nazočni kako bi osporili dani iskaz.