Klauzula o nepoštivanju dio je revizije kanadskog ustavnog zakona iz 1982. godine koja dopušta donošenje novih zakona, za razdoblja do pet godina, koji nisu izričito u skladu s kanadskim temeljnim slobodama. Kontroverza oko uporabe klauzule o beznamjernosti postala je najizraženija 1988.-1989., kada je Vrhovni sud Kanade morao raspravljati o predmetu Quebecovog zakona 101 o Povelji francuskog jezika. Zakonodavna nadjačavajuća ovlasti kao što je klauzula bez obzira koja ograničava temeljna ustavna prava jedinstveni su kanadski razvoj koji nije imao suvremeni odraz u drugim zapadnim demokratskim zakonima ili međunarodnim deklaracijama o ljudskim pravima u to vrijeme, iako su odredbe izraelskog i australskog zakona sada u određenoj mjeri paralelne s tim .
Službeno, Kanadska povelja o pravima i slobodama donesena 1982. godine poseban je kanadski zakon koji sadrži klauzulu o nepostojanju, navedenu u odjeljku 33, dijelu I. Elementi kanadskog ustavnog zakona koje ta klauzula može nadjačati navedeni su u odjeljku 33. . To uključuje temeljne slobode kao što su sloboda izražavanja, sloboda okupljanja i prava jednakosti kao što je navedeno u odjeljku 2 odjeljka 33, te pravna i jednakopravna prava u odjeljcima 7-15 odjeljka 33, koja uključuju pravo na život, slobodu, i sigurnost osobe; sloboda od proizvoljnog uhićenja; i tako dalje.
Kontroverze oko usvajanja klauzule o nepostojanju članka 33. bile su glasne u vrijeme kada je provedena, i nastavljaju biti. Službeno prihvaćanje od strane svih pokrajina, osim Quebeca. Klauzula bez obzira na to je svoju konačnu definiciju dobila na neformalnom sastanku poznatom kao Kuhinjski sporazum, na kojem su se kanadski ministar pravosuđa i dva pokrajinska ministra sastali u kuhinji u Nacionalnom konferencijskom centru u Ottawi kako bi razgovarali o konačnom kompromisnom jeziku za nju. S ovog sastanka radili su s različitim premijerima kako bi postigli dogovor, dok je tadašnji premijer Quebeca, Rene Levesque, bio značajno odsutan. Kasnije je javno odbio pristati na dogovor o Kitchen Accordu, a vlada Quebeca ubrzo ga je slijedila, ali je to ipak postao nacionalni kanadski zakon.
Uravnotežena mišljenja o klauzuli bez obzira vidjeli su je kao kompromis između zaštite prava pokrajinskih institucija naspram zaštite prava pojedinačnih Kanađana. Većina kanadskih provincija i teritorija nije se pozvala na ovlasti nadjačavanja klauzule o nepoštivanju, a to je djelomično zbog pokušaja Quebeca iz 1989. da je upotrijebi u Billu 101 kako bi nastavio politiku ograničavanja komercijalnih znakova na postavljanje u Quebecu samo na francuskom jeziku. Odbor Ujedinjenih naroda za ljudska prava vidio je takve radnje kao diskriminatorne 1993. godine, a Quebec je kasnije opozvao ovlasti bez obzira na klauzulu iz njihove verzije Kanadske povelje o pravima i slobodama.
Korištenje klauzule usprkos postalo je politički skupo, no ona je i dalje dio kanadskog ustavnog prava. Ključni slučaj u kojem je odredba bez obzira na klauzulu odbijena kao pokrajinsko pravo bila je odluka kanadskog parlamenta na saveznoj razini iz 2005. da podrži prava homoseksualnih parova u građanskim zajednicama. Nadjačavanje svake provincijske namjere da se odustane od takvog zakona pozivanjem na klauzulu bez obzira na to bila je pobjeda istospolnih građanskih zajednica u Kanadi.