Kleveta sama po sebi odnosi se na riječi koje vrijeđaju ugled osobe bez potrebe dokazivanja da je ozljeda nastala. Sam po sebi je latinski izraz koji znači “sam po sebi” ili “inherentno”. Ova vrsta klevete može se pojaviti u pisanom obliku ili kada se izgovori usmeno. Ako osoba napiše klevetničke izjave o drugoj osobi, zakon to naziva klevetom. Kada osoba usmeno izražava klevetnički jezik, onda ga zakon smatra klevetom.
Zakon u ovoj vrsti predmeta pretpostavlja povredu, čime se otklanja potreba tužitelja da dokazuje povredu ugleda. Na primjer, ako lokalne novine tvrde da je osoba seksualno zlostavljala dijete, ova izjava očito šteti ugledu osobe. Kao rezultat toga, ne bi bilo potrebno da osoba dokazuje da je izjava nanijela povredu njezinu ugledu ili ugledu u zajednici. To ne sprječava novine da podignu moguću obranu na tužbu, ako bude tužena.
Zakon prepoznaje četiri vrste klevete same po sebi u slučajevima klevete. Prva vrsta je izjava da osoba ima bolest; ova je kategorija obično ograničena na tvrdnje o spolno prenosivim bolestima. Druga vrsta je izjava da je osoba počinila zločin moralnog bezobrazluka, što znači da je zločin bio posebno podo ili preziran, poput silovanja ili incesta. Osoba koja tuži pod ovim kategorijama ne bi trebala dokazivati posebnu štetu.
Treća kategorija klevete je izjava da osoba nije bila čedna, što znači da nije djevica ili da se suzdržava od spolnog odnosa. Ovo se kroz povijest najčešće koristilo u odnosu na žene. Osoba koja tuži pod ovom kategorijom također ne bi trebala dokazivati štetu.
Posljednja kategorija je izjava koja negativno utječe na ugled osobe koja se odnosi na njezino poslovanje ili profesiju. Na primjer, računovođa bi mogao podnijeti tužbu za klevetu po sebi protiv nekoga tko daje usmene izjave da je računovođa nepošten u svojoj praksi ili da nema vještinu obavljanja svog posla. U ovoj vrsti slučajeva, klevetnička izjava mora se izravno odnositi na posao osobe.
Većina jurisdikcija klevetu smatra klevetom po sebi. To obično znači da osoba treba samo dokazati da je tuženik koristio klevetnički jezik u odnosu na tužitelja i da ga je okrivljenik na neki način objavio. Obični tužitelj u slučajevima klevete ne mora dokazivati štetu, jer zakon pretpostavlja štetu. Ako je tužitelj javna osoba ili se stvar odnosi na pitanje od javnog interesa, onda će tužitelj možda morati dokazati dodatne elemente, uključujući neistinitost izjave i krivnju tuženika. Neke jurisdikcije zahtijevaju od tužitelja u slučajevima klevete da dokaže posebnu štetu ako kleveta nije očito klevetna.