Klinička neuropsihijatrija razmatra mentalne poremećaje s neurološkog stajališta. Kao takve, abnormalnosti u živčanom sustavu i mozgu posebno su središnja točka. Fokusi neuropsihijatrije uključuju oštećenje strukture mozga i nedostatke neurotransmitera. Strojevi za skeniranje mozga i farmaceutski tretmani uobičajeni su na ovom području.
Povijesno gledano, neurologija i psihijatrija proizašle su iz zajedničke želje za proučavanjem mozga i njegovih učinaka na ljudsko ponašanje. Iz ovog zajedničkog podrijetla, dvije su se discipline prvo spojile u zajedničkom treningu, a kasnije su se razišle kako su se njihova područja koncentracije počela odvajati. Neurologija je počela predstavljati prodore u fizički mozak i njegove komplicirane putove živčanih stanica i kemijske reakcije. Psihologija je pomaknula svoj fokus na produkte mozga: ljudsko ponašanje i sustave misli, sjećanja i uvjerenja koji čine um. Kako je psihijatrija postala sve više priznata znanost, interes za rad mozga i živčanog sustava obnovljen je putem kliničke neuropsihijatrije.
Mozak se sastoji od mnogih malih živčanih stanica koje se pridružuju, međusobno djeluju i komuniciraju na različite načine. Znanstvenici sve više priznaju ulogu ovih složenih mreža u stvaranju i učvršćivanju ljudskog ponašanja. Mnogi psiholozi su se stoga okrenuli neurologiji u objašnjavanju ljudskog uma. Klinička neuropsihijatrija postoji uz druga teorijska područja poput biheviorizma, psihoanalize i spoznaje. Ovi tradicionalniji pristupi psihologije imaju tendenciju naglašavanja čimbenika kao što su prošla iskustva, sociokulturni utjecaji i sustavi mišljenja.
Psihijatrija je posebno medicinski dio psihologije koji se bavi mentalnim poremećajima. Kao takva, neuropsihijatrija traži odgovore u vezi s psihijatrijskom disfunkcijom u mozgu i njegovim fizičkim komponentama. Na primjer, bihejvioralna neurologija istražuje utjecaj moždanih bolesti ili ozljeda mozga na neuralno funkcioniranje i kasnije ponašanje.
Klinička neuropsihijatrija podrazumijeva kliničku komponentu izvan pukog proučavanja i istraživanja. Pojedinci u ovoj disciplini traže ne samo razumijevanje mentalne disfunkcije već i praktična rješenja za dijagnozu i liječenje ovih poremećaja. Dijagnostički strojevi koji mapiraju aktivnost moždanih valova i neurološke kemijske reakcije razvijeni su i korišteni velikim dijelom za kliničku neuropsihijatriju. Takav tehnološki napredak uključuje sljedeće: magnetsku rezonancu (MRI), elektroencefalografiju (EEG), kompjuteriziranu tomografiju (CT) i pozitronsku emisijsku tomografiju (PET). Nadalje, ovi stručnjaci proučavaju neurokemiju kako bi pronašli lijekove koji mogu ispraviti kemijsku neravnotežu.
Genetika je također glavna žarišna točka mnogih neuropsihijatrijskih studija. Vjeruje se da mnogi poremećaji imaju barem djelomično genetsko podrijetlo. Poremećaji poput shizofrenije ili narkolepsije mogu biti djelomično uzrokovani abnormalnim neuralnim putevima ili kemijskim razinama mozga prisutnim od rođenja. Učinkovitost lijekova koji ispravljaju probleme poput abnormalnog djelovanja neurotransmitera podržava ovu pretpostavku. Nadalje, skeniranje mozga osoba s dijagnozom mentalnih poremećaja rutinski ukazuje na abnormalnu strukturu mozga ili nedovoljnu aktivnost i prekomjernu aktivnost u različitim regijama mozga.