Šifriranje je oblik sigurnosti koji pretvara informacije, slike, programe ili druge podatke u nečitljivu šifru primjenom skupa složenih algoritama na izvorni materijal. Ovi algoritmi prenose podatke u tokove ili blokove naizgled nasumičnih alfanumeričkih znakova. Ključ za šifriranje može šifrirati, dešifrirati ili obavljati obje funkcije, ovisno o vrsti softvera za šifriranje koji se koristi.
Postoji nekoliko vrsta shema šifriranja, ali nisu sve sigurne. Jednostavni algoritmi se mogu lako razbiti korištenjem moderne računalne snage, a još jedna točka slabosti leži u metodi dešifriranja. Čak i najsigurniji algoritmi će dešifrirati svakoga tko ima lozinku ili ključ.
Simetrične vrste enkripcijskih shema koriste jednu lozinku koja služi i kao enkriptor i dešifriranje. Dostavljanjem ključa za šifriranje, može se “montirati” pogon i raditi u nešifriranom stanju, a zatim vratiti pogon u šifriranje kada završi.
Korišteni algoritmi smatraju se vrlo sigurnima, a jedan od ove vrste usvojen je kao Advanced Encryption Standard (AES) koji koristi američka vlada za pohranu povjerljivih i strogo povjerljivih informacija. Jedina slabost programa simetrične enkripcije je ta da se jedan ključ nužno mora dijeliti, što predstavlja priliku da se procuri ili ukrade. Dio upravljanja ključevima uključuje često mijenjanje ključa radi poboljšanja sigurnosti.
Javne asimetrične sheme šifriranja također koriste visoko sigurne algoritme s različitim metodama šifriranja i dešifriranja. Ovaj softver koristi dva ključa, poznata kao par ključeva. Jedan je javni ključ i može se slobodno dijeliti ili dati bilo kome jer je njegov jedini zadatak šifriranje. Drugi ključ je privatni ključ i ne dijeli se. Privatni ključ je potreban za dešifriranje svega što je šifrirano javnim ključem.
Softver za asimetrično šifriranje naširoko se koristi za privatnost e-pošte i trenutnih poruka. Korisnici mogu instalirati jedan od mnogih dostupnih programa za šifriranje, a program generira par ključeva za korisnika. Ključ za šifriranje ili javni ključ para ključeva može se poslati drugima koji također imaju kompatibilan program za šifriranje.
Nakon što druga osoba ima javni ključ, može slati šifrirane poruke vlasniku javnog ključa. Nakon što je poruka šifrirana, čak je ni autor ne može dešifrirati. U procesu šifriranja, algoritmi se temelje na paru ključeva, a samo privatni ključ tog specifičnog para ključeva može preokrenuti proces šifriranja. Pošta ili poruka se zatim šalju vlasniku javnog ključa.
Po primitku pošte, privatni ključ će zatražiti šifru prije dešifriranja. Za maksimalnu sigurnost, ovu šifru treba unijeti ručno, ali softver će omogućiti korisniku da pohrani šifru lokalno kako bi se poruke mogle automatski dešifrirati. Asimetrična enkripcija smatra se sigurnijom od simetrične enkripcije jer se ključ koji pokreće dešifriranje ne dijeli.
Bez obzira na vrstu enkripcije, ako netko dobije pristup računalu, podaci su sigurni koliko i šifra koja štiti ključ za šifriranje. Najbolje zaporke su alfanumeričke i nasumične, iako ih je teže zapamtiti. Ako netko mora odabrati nešto prepoznatljivo, trebao bi izbjegavati adrese, brojeve registarskih tablica, imena, kućne ljubimce ili druge lozinke koje se lako probijaju, te uključivati brojeve plus znakove koji nisu ni slova ni brojevi. Ono što je najvažnije, svaka zaporka treba biti potpuno jedinstvena od svih ostalih u upotrebi, jer usvajanje jedne lozinke ili “teme” na lozinkama uvelike smanjuje sigurnost i povećava ranjivost.