Kloniranje ekspresijom oblik je kloniranja u kojem znanstvenik reproducira DNK od posebnog interesa i implantira je u stanicu kako bi se DNK mogla proučavati na djelu kako bi saznali više o njoj. Dok pojam “kloniranje” često dočarava sliku reproduktivnog kloniranja, u kojem se stvara genetska kopija živog organizma, ekspresijsko kloniranje klonira samo dio DNK, a ne cijeli organizam. Koristi se u znanstvenim istraživanjima, a značajno je pridonio i mnogim istraživanjima na području DNK i genoma živih organizama.
U ekspresijskom kloniranju, znanstvenik prvo odabire DNK segment od interesa, a zatim ga pričvršćuje na plazmid koji može prodrijeti u stanicu kako bi nosio DNK unutra. Ovi plazmidi su poznati kao klonirajući vektori ili ekspresijski vektori. Nakon što je stanica transficirana, kako se ovaj proces naziva, znanstvenik može kultivirati stanicu kako bi stvorio brojne klonirane stanice koje se mogu dalje proučavati. Svaka klonirana stanica slijedit će upute u uvedenoj DNK, proizvodeći odgovor koji se može analizirati u laboratoriju.
Ova vrsta kloniranja također se može kombinirati s tehnologijom rekombinantne DNK, u kojoj se dio DNK mijenja za znanstveno proučavanje. Koristeći ovu tehniku, istraživač bi mogao učiniti nešto poput promjene proteina izraženih u određenom segmentu DNK kako bi shvatio kako organizam postaje otporan na antibiotike. Kloniranje ekspresije također se može koristiti za stvaranje biblioteke klonirane DNK koja se može distribuirati u druge laboratorije za dodatna istraživanja.
Znanstvenici također mogu stvoriti niz klonova, od kojih svaki izražava određeni protein, u potrazi za određenim genom. U tim slučajevima, stanice se mogu uzgajati i potom proučavati, pri čemu se stanice koje proizvode relevantni gen izoliraju za daljnje proučavanje. O ovoj vrsti istraživanja moglo bi se razmišljati kao o nizu recepata za kolače s kojima se eksperimentira kako bi se pronašao kolač sa željenim svojstvima.
Za razliku od reproduktivnog kloniranja, ekspresijsko kloniranje ne proizvodi održiv organizam, već samo mali dio DNK. Za ljude koji se bore s etičkim pitanjima vezanim za reproduktivno kloniranje, kloniranje izraza se ponekad smatra prihvatljivim, jer ne stvara nešto što bi se moglo smatrati “živim”. Ekspresijsko kloniranje se također može koristiti u terapijskom kloniranju, te će teoretski igrati ulogu u genskoj terapiji, u slučaju da genska terapija postane održiva.