Kognitivno mapiranje je način na koji ljudi obrađuju svoje okruženje, rješavaju probleme i koriste pamćenje. Prvi ju je kasnih 1940-ih identificirao profesor Edward Tolman sa Sveučilišta California-Berkeley, a, kao što se to često događa u području psihologije, započeo je s laboratorijskim štakorima. U svojim eksperimentima, Tolman je svakog štakora izazvao labirintom koji je na kraju nudio hranu. Primijetio je da svaki put kad su štakori prošli kroz bezbroj malih staza i slijepih uličica, napravili su manje pogrešaka. Na kraju su svi uspjeli brzo krenuti prema golu bez ikakvih lažnih startova.
To je Tolmanu govorilo da su štakori internalizirali sastav labirinta u svom mozgu, koji je Tolman nazvao “središnjim uredom”. Slično, ljudska dojenčad kroz iskustvo shvaćaju da će plač donijeti hranu i/ili pažnju. Dijete uči ne dirati vrući štednjak. Osoba koja je oslijepila još uvijek se može snaći u svojoj kući.
Dakle, kognitivno mapiranje je oblik sjećanja, ali je i više od toga. Zadržavanje slijeda ulica u smjerovima do vaše kuće je sjećanje; vidjeti ove ulice u svom “umnom oku” dok govorite je kognitivno mapiranje. Jedna radna definicija kognitivnog mapiranja dolazi od Downs & Stea u njihovom udžbeniku Cognitive Mapping and Spatial Behavior: „Proces koji se sastoji od niza psiholoških transformacija kojima pojedinac stječe, kodira, pohranjuje, prisjeća i dekodira informacije o relativnim lokacijama i atributi pojava u njihovom svakodnevnom prostornom okruženju.”
Ovo je, međutim, najosnovnije tumačenje. Doista, na ovoj razini se provode obećavajuća istraživanja o tome kako uvesti kognitivno mapiranje u programiranje robota. Ali dva ruska istraživača sa Sveučilišta George Mason, nadovezujući se na ranija istraživanja, sada su postulirala da se naši individualni sustavi vrijednosti također mogu ugraditi u naše kognitivne karte.
Drugim riječima, ako osoba vjeruje da nema nikakvu vrijednost kao ljudsko biće, to bi je moglo odvesti na put samodestruktivnog ponašanja. Svaki zaokret unutarnje karte slijedio bi logično, na temelju te početne premise. Ključni izraz u definiciji Downs and Stea mogao bi biti “niz psiholoških transformacija”. Kognitivne karte su, nužno, fluidne. Kada bi se Tolmanovi štakori suočili s drugačijim labirintom, slijedili bi isti obrazac pokušaja, pogrešaka i konačnog uspjeha.
Stoga mnogi psihoterapeuti danas koriste kognitivno mapiranje u svojoj praksi. Kao i kod testova Edwarda Tolmana, nada je da ponovno iscrtavanje kognitivne karte može pomoći njihovim pacijentima da bolje pregovaraju o labirintu u koji su zalutali. Iskustvo također može precrtati kartu. Ako je, na primjer, netko odrastao u obitelji koja je imala jake predrasude prema određenoj skupini ljudi, to bi mogla biti orijentacija kognitivne karte. Ali ako se ta osoba tada susrela i postala bliska s osobom iz te prezrene skupine, unutarnji krajolik bi se mogao početi mijenjati.