Suradnička terapija je pojam koji se mijenja i za koji se može pronaći nekoliko prilično nepovezanih definicija. Može se odnositi na rad terapeuta za mentalno zdravlje u suradnji s drugim organizacijama ili pojedincima kao što su socijalne službe, škole, članovi obitelji, liječnici i slično. S tim je povezana i ideja medicinskih terapija osmišljenih da pomognu pacijentima koje se poduzimaju na zajednički način, kao što je posao koji liječnik opće medicine i nekoliko specijalista mogu obavljati za istog pacijenta. Posljednja definicija je još uvijek u razvoju. Ideja je da se terapija temelji na suradnji između terapeuta i pacijenta.
U prvom primjeru, često je potrebno da terapeuti ili psihijatri surađuju s drugim ljudima u svom poslu, posebice u obiteljskoj terapiji, terapiji za djecu s teškim problemima u ponašanju ili ako je netko podvrgnut obveznoj terapiji u sklopu sporazuma o uvjetnom otpustu. Očito, kada su modeli suradnje između svakog sudionika u liječenju grupe dobri, to može olakšati provođenje terapije. Terapeut može biti više uključen u liječenje pacijenta jer on/ona zna više o pacijentu od drugih ljudi ili agencija koje sudjeluju nego što bi pacijent mogao sam reći. Ove dodatne informacije i dogovor o zajedničkom radu u najboljem interesu klijenta/e mogu biti fantastična polazna točka.
Vrlo čest oblik kolaborativne terapije može se pojaviti između terapeuta i psihijatara. Mnogi ljudi koji primaju psihofarmakološki tretman odlaze na terapiju kod nekog drugog. Zajedno, terapeut i psihijatar mogu najuspješnije raditi na pružanju podrške klijentu kada međusobno komuniciraju.
Mnoge medicinske terapije mogu se provoditi u suradnji i zapravo postoje neke liječničke ordinacije koje nude više stručnjaka za pomoć ljudima. Na primjer, liječnik, kiropraktičar, travar i akupunkturist mogu raditi u istoj medicinskoj praksi. To bi zaista moglo pomoći pacijentu budući da svaki terapeut ili liječnik unutar ustanove ima pristup pacijentovoj evidenciji i protok informacija može biti izvrstan. Takvi uredi mogu imati sastanke timova na kojima stručnjaci surađuju na pacijentovom slučaju kako bi odredili najbolji medicinski smjer koji treba slijediti. Ovaj model je daleko rjeđi od onih u kojima postoji slab odnos između liječnika opće prakse, onih iz alternativne medicine i liječnika specijalista, ali tamo gdje se nađe, često se može pohvaliti visokom stopom zadovoljstva pacijenata.
Drugi način na koji se definira suradnička terapija je kao relativno noviji oblik terapije koji se dijelom temelji na postmodernim idejama. Posebno ga zanima pitanje kako terapeut i klijent rade zajedno. Jedna od stvari koje pokušava promijeniti je odnos moći u terapiji osiguravajući da klijent razumije njegovu/njezinu poziciju autoriteta ili jednakosti u terapijskom odnosu.
Jedna ideja koja se može odbaciti u ovom obliku kolaborativne terapije je dijagnosticiranje ili patologiziranje pacijenata. To ne znači da terapeut ne bi preporučio odlazak psihijatru ako smatra da osoba pati od psihičke bolesti za koju je potrebno liječenje lijekovima. No, naglasak je stavljen na to da klijent i terapeut zajedno oblikuju terapiju, te da terapeut ima prirodnu znatiželju za sve što muči klijenta, a pritom zadržava stav da ne zna kako riješiti probleme klijenta.
Oslanjanje na dijalog, koji ponekad zvuči vrlo slično normalnom razgovoru, vodi klijenta kamo treba ići. Ovo je sasvim drugačiji model terapije od odnošenja ideja terapeutima da ih “analizira” superiorni um. Umjesto toga, on postavlja da će razgovor u terapiji usredotočen na probleme s kojima se klijent susreće prirodno analizirati sve što je potrebno, kroz vlastito znanje osobe o sebi, koje je daleko superiornije od znanja terapeuta o pacijentu.
Suradnička terapija u ovoj konačnoj definiciji može se koristiti na više načina. Postoje savjetnici koji nude terapiju suradničkih parova i/ili nude individualni tretman. Model se također može koristiti u obiteljskoj ili grupnoj terapiji. Ovo je još uvijek područje u nastajanju koje se počelo spajati kasnih 1980-ih. Međutim, dio njegove inspiracije datira prije 80-ih. Teško je odrediti stupanj do kojeg bi se ova terapija mogla naučiti, podučavati ili prakticirati u budućnosti.