Kolektivizam opisuje svaki pogled ili filozofiju koja naglašava interakciju među ljudima. Često se smatra suprotnim individualizmu, iako oba mogu biti važna unutar jednog pogleda. U kolektivnoj filozofiji smatra se da grupa ili društvo imaju prednost u odnosu na pojedinca.
Postoje dvije osnovne vrste kolektivizma: horizontalni i vertikalni. U horizontalnom tipu, članovi kolektiva smatraju se što ravnopravnijima, dijeleći resurse i odgovornosti. Vertikalna raznolikost uključuje društvenu hijerarhiju na kojoj članovi društva rade na održavanju, a ljudi se podlažu onima iznad njih u hijerarhiji.
Kolektivizam je možda najpoznatiji kao jedna od filozofija iza socijalizma. Komunistička i fašistička društva opisana su kao kolektivistička, točnije kao vertikalni oblici. Rana kolektivistička politička misao, koju je obilježio Društveni ugovor Jean-Jacquesa Rousseaua iz 1762., bila je više horizontalne ili demokratske prirode. Rousseauovo djelo na kraju je nadahnulo i komunizam i demokraciju.
Dok se spisi Rousseaua i Marxa, zajedno s većinom socijalističkih i demokratskih zajednica u praksi, oslanjaju na vladu da predstavlja volju naroda, to nije nužna komponenta kolektivističkog sustava. Na primjer, kolektivistički anarhizam ne zahtijeva vlasništvo države ili privatnog vlasništva, već male zajednice koje zajedno posjeduju imovinu. Male horizontalne kolektivističke zajednice također možda nemaju nikakvog vođu ili centraliziranu vlast. Primjer takve zajednice su izraelski kibuci, male poljoprivredne zajednice u kojima ljudi dobrovoljno dijele sav rad i imovinu.
Kritike protiv ove filozofije često idu na račun pojedinca. Kolektivistička misao može promovirati određeni grupni identitet do te mjere da guši raznolikost. Također nosi opasnost od ekstremnog etatizma, u kojem vlada ili politički subjekt kontrolira svaki aspekt gospodarstva i društva, i u kojem ljudi postoje da služe vladi, a ne obrnuto. Staljinizam i fašizam dva su najpoznatija primjera takvih ekstremnih oblika.
Većina političkih i društvenih sustava, u teoriji i praksi, sadrži mješavinu kolektivizma i individualizma. Na primjer, u današnjim Sjedinjenim Državama pojedinci mogu posjedovati imovinu, ali lokalne, državne i savezne vlade financiraju neke javne socijalne programe. Većina mislilaca slaže se da su i pojedinac i zajednica važni za društvo. Neslaganje proizlazi iz prirode i razine važnosti koja je svakome određena.