Komisija za istinu i pomirenje (TRC) osnovana je u Južnoj Africi nakon završetka aparthejda kako bi pomogla naciji da prijeđe u stanje pune demokracije. Također je trebalo otkriti istinu o tome što se dogodilo u Južnoj Africi tijekom tog doba, kao što ime implicira, i početi liječiti razdor između crno-bijelih Južnoafrikanaca. Nekoliko drugih nacija koristilo ju je kao model za vlastite provizije nakon razdoblja rata i nasilja.
Mandat komisije naveden je u Zakonu o promicanju nacionalnog jedinstva i pomirenja, broj 34, iz 1995. godine. Zakon je naveo potrebu da komisija održi saslušanja i za žrtve i za počinitelje nasilja apartheida u Južnoj Africi u nadi pomoći naciji da se izliječi od događaja aparthejda. Mnogi istaknuti Južnoafrikanci, uključujući Desmonda Tutua, imenovani su u komisiju, koja je objavila konačno izvješće 1998. godine.
U Povjerenstvu za istinu i pomirenje postojala su tri odbora. Prvi se bavio kršenjem ljudskih prava, slušajući svjedočenja žrtava takvih kršenja. Drugi se bavio odštetom i rehabilitacijom, pomažući objema stranama da obnove svoje živote i nalažući isplatu odštete gdje je to prikladno. Treći odbor imao je ovlasti dati amnestiju ljudima koji su u cijelosti svjedočili o svojim postupcima tijekom apartheida.
Iako je povjerenstvo imalo sjedište u Cape Townu, putovalo je po Južnoj Africi na razne javne rasprave, osiguravajući da svi koji žele govoriti imaju pravo glasa. TRC je sastavio opsežne zapise dok je čuo svjedočanstvo, koji su uključeni u željno očekivano konačno izvješće. Ovo izvješće je još uvijek javno dostupno za one koji ga žele pročitati, a objavljeno je i niz komentara.
Neki su ljudi smatrali da Komisija za istinu i pomirenje nije bila učinkovit način rješavanja događaja aparthejda jer se usredotočila na amnestiju i pomirenje, a ne na kaznu za prošle zločine. Nekoliko ozloglašenih kriminalaca dobilo je amnestiju od TRC-a kroz svoje svjedočenje, a mnogi crni Afrikanci smatrali su da je to nepravedno. Drugi su smatrali da je komisija snažan model za nacionalnu obnovu zbog svoje usmjerenosti, suprotstavljajući ga suđenjima u Nürnbergu, koja su bila nagnuta ka kažnjavanju prestupnika, a ne otkrivanju istine o tome što se dogodilo.