Komisija za međunarodno pravo (ILC) je tijelo Ujedinjenih naroda posvećeno racionalizaciji i kodifikaciji međunarodnog prava. Iako gotovo svaka zemlja na svijetu ima svoje zakone, ti se zakoni ne preklapaju uvijek, a zapravo su često u sukobu. Sukobi međunarodnog prava česti su među ostalim u prekograničnim transakcijama, ugovornim sporovima i međunarodnim zločinima. Dio misije ILC-a je olakšati ujednačavanje međunarodnih zakona i potaknuti zemlje da pristanu na i donesu komplementarne propise. ILC svoju misiju ostvaruje kroz redovite sastanke, usvajanje i zagovaranje različitih pravila, te rutinsko objavljivanje sveobuhvatnih izvješća o međunarodnom pravu.
Krajem 1940-ih, nedugo nakon raspada Lige naroda, Generalna skupština Ujedinjenih naroda izglasala je osnivanje Komisije za međunarodno pravo. Liga naroda bila je preteča UN-a koji je bio predan pregovorima i mirnom rješavanju sporova između vlada. Njezini članovi bili su među prvima koji su identificirali potrebu za jedinstveno kodificiranim međunarodnim zakonima. Velik dio posla ILC-a uključuje identificiranje međunarodnih pitanja koja se često ne obrađuju u nacionalnim zakonima, te promicanje jedinstvenog donošenja i provedbe zakona koji već postoje.
Većina posla koji Komisija za međunarodno pravo obavlja odnosi se na kodifikaciju međunarodnog prava tamo gdje je takvo pravo potrebno. Ruku pod ruku s tim je cilj Komisije promicati “progresivni razvoj” zakona. U poticanju progresivnog razvoja, ILC nastoji pomoći nacionalnim vladama da svoje zakone održe ažurnima i u skladu s brzinom međunarodne trgovine. Zakone o gotovo svim temama razmatra Komisija za međunarodno pravo.
Članstvo u Komisiji za međunarodno pravo ograničeno je na 34 osobe, od kojih svaka obično predstavlja interese druge zemlje. Novoimenovane osobe imenuje Opće vijeće UN-a, obično na preporuku nacionalnih vlada. Na početku svake godišnje sjednice članovi između sebe biraju predsjednika i dopredsjednika. Svaki član ima mandat od pet godina.
Mnoge rezolucije i izvješća koje Komisija za međunarodno pravo priprema generiraju se na temelju jedinstvenih briga njenih članova ili onih koji su proslijeđeni glasovanjem šire Opće skupštine. ILC također prihvaća zahtjeve trećih strana. Svaka država članica Ujedinjenih naroda može proslijediti prijedloge ILC-u na razmatranje i razvoj. U teoriji, ILC može postaviti svoj vlastiti razvojni program i program zagovaranja. U praksi, međutim, rijetko odstupa od smjernica Opće skupštine.