Komorni orkestar je orkestar obično između dvanaest i četrdeset glazbenika koji sviraju uglavnom klasičnu glazbu. Iako u komornom orkestru može postojati nekoliko istih instrumenata, svaki svira drugačiji dio skladbe. Komorni se orkestar može razlikovati od simfonijskog orkestra ili filharmonijskog orkestra po broju članova. Veći orkestri mogu imati i do 100 članova s više od jednog instrumentalista koji svira istu ulogu. Komorni orkestri obično djeluju bez dirigenta, što zahtijeva drugačiji skup vještina i dinamičan odnos između glazbenika.
Europska kraljevska obitelj i viša klasa iz sedamnaestog stoljeća zapošljavali su glazbenike da zabavljaju goste u “komornoj”, što je dovelo do izraza “komorna glazba”, koju je trebala svirati mala skupina glazbenika za manju publiku. Komorni orkestri možda su se razvili iz francuskih šansona, koje su se sastojale od skupine od četiri pjevača i lutnje. Taj se aranžman postupno mijenjao u različite vrste žičanih instrumenata koji su svirali zajedno sa ili bez glasa. Do 18. stoljeća skladatelj Joseph Haydn pisao je glazbu koju su svirali gudački kvarteti. U sljedećim godinama, drugi skladatelji, poput Beethovena, Mozarta i Schuberta, skladali su glazbu za male skupine žičanih instrumenata uz dodatak klavira.
Do dvadesetog stoljeća glazba se skladala za veće orkestre koji su se sastojali od različitih skupina žičanih instrumenata, drvenih puhača, udaraljki, a ponekad i limenih instrumenata. Kako su simfonijski orkestri postajali sve veći, komorni orkestri svirali su mnoga djela neprikladna za veće orkestre. Mnoga djela Bacha, Brahmsa i Dvoraka skladana su za manje grupe glazbenika. Bez komornog orkestra koji bi ih svirao, ljubitelji glazbe možda nikada neće imati priliku čuti ova manje poznata djela.
Komorni se orkestar od simfonijskoga razlikuje i po načinu vođenja. Simfonijski orkestri imaju dirigenta koji vodi grupu pokretima ruku i govorom tijela. Komornim orkestrima nedostaje dirigent, umjesto toga se oslanjaju na hijerarhiju glazbenika kako bi formirali više ravnopravne skupine.
To prisiljava glazbenike da rade zajedno, dajući im obojici više slobode izražavanja kao glazbenika, ali ovise o ostalim članovima komornog orkestra kako bi se glazba sintetizirala. Zbog veće intimnosti aranžmana, članovi komornog orkestra moraju tolerirati i dobro surađivati s različitim osobnostima, od kojih neke mogu biti prilično jake. To čini kemiju članova komornog orkestra važnijom nego u većem orkestru i objašnjava sklonost ka velikom fluktuaciji glazbenika.