U lingvistici je komparativna metoda standardizirani način uspoređivanja različitih jezika kako bi se utvrdio njihov međusobni odnos. Komparativna metoda temelji se na načelu redovite promjene zvuka, prema kojem se sve promjene u glasovima jezika koje se događaju tijekom vremena događaju na pravilan način, bez izuzetaka. Jezici se analiziraju komparativnom metodom kako bi se utvrdilo dijele li zajednički materinski jezik, jedan jezik iz kojeg se razvija nekoliko drugih. Komparativna metoda također može sugerirati koje su se grane jezične obitelji razvile ranije ili kasnije u vremenu.
Povijesna lingvistika koristi jezik genetike i obiteljskih odnosa kao analogiju za raspravu o odnosima među jezicima, pa se dva jezika koja su nastala iz jednog jezika – recimo engleski i njemački – nazivaju sestrama, kćerima jednog jedinog materinskog jezika – u ovom slučaju hipotetski germanski. Jezici sa zajedničkim “podrijetlom” grupirani su u obitelji. Važno je napomenuti da je ovo samo analogija i da ne znači ništa o genetskoj pozadini govornika jezika; govornik engleskog u modernom svijetu nije nužno potomak nekoga tko je govorio “njemački”.
Komparativna metoda općenito koristi veliki popis riječi s istim definicijama u jezicima koji se uspoređuju. Riječi koje vjerojatno imaju izvorne izraze u svakom jeziku su poželjnije kako bi se spriječila zabuna koja bi mogla proizaći iz posuđenih pojmova. Riječi se zatim međusobno uspoređuju i bilježe podudarnosti između glasova. Na primjer, glas f u njemačkom odgovara glasu p u latinskom na početku riječi: latinski pater (“otac”) ima isto značenje kao njemački Vater (izgovara se Fah-tuh).
U komparativnoj metodi lingvist bilježi sve podudarnosti između dotičnih jezika, a zatim počinje pisati zvučna pravila kako bi objasnila promjene. Pravilno pravilo za gornji primjer objasnilo bi kako je jedan glas u materinskom jeziku postao p u latinskom i f u njemačkom. Mjesto zvučne korespondencije u riječi uvijek se mora uzeti u obzir. Latinski p, na primjer, odgovara samo njemačkom f na početku riječi.
Kada se uspoređuje dva ili više sestrinskih jezika, a ne postoji nikakav zapis o materinskom jeziku, lingvist može koristiti komparativnu metodu da rekonstruira hipotetski materinski jezik. Jedan od najpoznatijih i najtemeljitijih od ovih rekonstruiranih jezika je protoindoeuropski, iz kojeg su se razvile stotine europskih, bliskoistočnih i srednjo- i južnoazijskih jezika, uključujući gore navedene primjere latinskog i njemačkog.
Budući da pravilo redovite promjene zvuka propisuje da ne postoje iznimke od pravila promjene zvuka, sve što izgleda kao iznimka mora se istražiti i objasniti na način koji zadovoljava lingvistička načela. Očigledna anomalija može biti posljedica učinaka drugog pravila promjene zvuka ili kronološkog redoslijeda u kojem je došlo do višestrukih promjena zvuka, ili se može pojaviti zato što je dotična riječ ušla u jezik nakon što je došlo do promjene zvuka. Nakon određivanja pravila promjene zvuka za skup jezika koji se istražuje, sljedeći korak u komparativnoj metodi je određivanje redoslijeda u kojem su se promjene zvuka dogodile. U ovom koraku mogu dobro doći one stvari koje su se činile iznimkama od postuliranih pravila.
Kao što ste možda pretpostavili, komparativna metoda može biti kompliciran i dugotrajan proces, a ponekad je obrazovana pretpostavka najbolji zaključak do kojeg se može doći. Usprkos tome, komparativna metoda je nezamjenjiv alat za povijesne lingviste i odgovorna je za gotovo sve trenutno prihvaćene jezične genealogije.