Putnički porez porez je na dohodak koji su ljudi koji žive negdje drugdje ostvarili unutar porezne jurisdikcije. Ti se porezi obično obračunavaju po stopi nižoj od one koja se naplaćuje stanovnicima, ali ponekad samo neznatno, a gradovi ih najčešće naplaćuju radnicima koji putuju na posao iz susjednih područja. U regijama u kojima neke jurisdikcije naplaćuju takav porez, susjedne jurisdikcije, ako nameću istu vrstu poreza, često svojim poreznim obveznicima daju kredit za plaćene poreze na putnike.
U Sjedinjenim Američkim Državama, mehanizam za naplatu poreza na putovanje na posao uvelike je isti kao i za ostale poreze na dohodak, pri čemu poslodavci zadržavaju odgovarajući iznos dospjelih, a porezni obveznici usklađuju zarađene i plaćene iznose kada podnose svoje godišnje prijave poreza na dohodak. To može biti složen proces za porezne obveznike koji često putuju, jer je dohodak ostvaren izvan porezne jurisdikcije, kao što je na službenom putu, isključen iz poreza na putovanje. Još jedna potencijalna komplikacija za porezne obveznike je dvostupanjski pristup oporezivanju putnika na posao, pri čemu se putnicima izvan države naplaćuje veća stopa od onih s drugih lokacija u istoj državi.
U mnogim metropolitanskim područjima, glavni gradovi pružaju više mogućnosti za zapošljavanje od ostatka regije. Putnici često koriste svoje usluge koje financiraju ili subvencioniraju porezni obveznici, kao što su masovni prijevoz, ulice i nogostupi, policija i zaštita od požara i, kada je potrebno, javne bolnice. Zagovornici poreza kažu da bi putnici na posao, koji u nekim gradovima brojčano nadmašuju stanovnike, trebali plaćati svoj pošten udio za sve javne usluge.
Protivnici oporezivanja putnika ističu da oni već uvelike doprinose lokalnom gospodarstvu u kojem rade, kako izravnom kupnjom tako i porezom na promet koji im se plaća. Osim toga, tisuće privatnih poslova u svakom metropolitanskom području postoje samo da bi služili potrebama putnika, poslova koji sami generiraju porezni prihod. Gradovi također nameću značajna porezna opterećenja tvrtkama koje zapošljavaju putnike, što može pokriti troškove gradskih usluga. Da su putnici zapravo toliki odvod za lokalna gospodarstva, tvrde protivnici, gradovi ne bi pokušavali privući nova radna mjesta.
Zanimljiva je značajka komunalne pristojbe da često funkcionira u oba smjera – to jest, budući da neki ljudi žive u gradu i rade u predgrađima, ta rubna područja utvrđuju svoje vlastite poreze na putovanje na posao. U mnogim regijama to je dovelo do recipročnih sporazuma o oporezivanju koji osiguravaju kredit poreznim obveznicima za plaćene poreze na putovanje na posao. Učinak ovoga je da putnici plaćaju porez na posao, a zatim primaju kredit od vlastite porezne jurisdikcije za stvarni iznos tog poreza u dolarima. Prema ovom sustavu, ukupna porezna obveza putnika na posao ne povećava se osim ako njihova matična županija ili grad uopće ne nameću porez na dohodak.