Amilaza je enzim koji se nalazi u ljudskom tijelu, u slini i u sokovima koje stvara gušterača. Funkcija amilaze je razbijanje škroba na manje molekule kao dio procesa probave. Koncentracija amilaze je količina amilaze prisutna u određenom volumenu tekućine. Liječnici često pronalaze visoku koncentraciju amilaze u krvi ljudi koji imaju pankreatitis, stanje u kojem dolazi do upale gušterače. Ova visoka koncentracija amilaze može se s vremenom promijeniti u nisku, jer gušterača postaje oštećena i ne može proizvoditi amilazu.
Učinci amilaze sline započinju proces probavljanja hrane u tijelu. Kako se hrana žvače u ustima, amilaza iz sline počinje djelovati na sve prisutni škrob, razgrađujući ga na manje šećere. U gušterači posebne stanice stvaraju amilazu, koja se zatim luči u probavnim sokovima. Oni napuštaju gušteraču i ulaze u crijeva kako bi djelovali na hranu kada ona tamo stigne. Dok normalne koncentracije amilaze u krvi i urinu sugeriraju da gušterača radi ispravno, razine koje su abnormalno niske ili visoke mogu ukazivati na problem.
Poremećaji za koje se zna da utječu na koncentraciju amilaze u krvi uključuju rak gušterače i neke probleme s bubrezima, kao i pankreatitis. Pankreatitis može biti iznenadni napad ili dugotrajna bolest, a simptomi uključuju bol u trbuhu ili leđima, groznicu, mučninu i smanjen apetit. Bolest bubrega može dovesti do koncentracije amilaze u krvi više od normalne, ako sprječava bubrege da normalno proizvode mokraću. Kako se amilaza uklanja iz tijela mokraćom, bolest bubrega može uzrokovati pad brzine uklanjanja amilaze, a kao rezultat toga poraste razina amilaze u krvi. Koncentracija amilaze u krvi ponekad se koristi za provjeru učinkovitosti liječenja raka gušterače, jer bi se razine trebale vratiti na normalu ako je terapija uspješna.
Provedeni su eksperimenti pomoću amilaze i škroba kako bi se otkrilo kako koncentracija amilaze utječe na brzinu razgradnje škroba. Utvrđeno je da, kako koncentracija amilaze raste, raste i brzina probave škroba, sve dok koncentracija amilaze ne dosegne određenu točku. Ovo predstavlja točku u kojoj postoji dovoljno enzima da se vežu za sve molekule škroba, što onemogućuje brži nastavak razgradnje. Učenici u školama ponekad se podučavaju jednostavnim eksperimentima u kojima to mogu sami provjeriti.