Konceptualna umjetnost može se opisati kao umjetnost ideja. Žanr koristi slike i objekte kako bi natjerao gledatelja na razmišljanje, a posebno na razmišljanje o tome što je umjetnost i što ona znači. Nastao 1960-ih, bio je zamišljen kao izazov za gledatelje o tome za što su vjerovali da pripada području umjetnosti. Koncept art se fokusira na umjetnika u ulozi mislioca, a ne kreatora umjetničkih predmeta. Postavlja se pitanje može li išta biti umjetnost, ili barem postati umjetnost, jednostavno postojanjem i posloženim na način da gledatelj mora razmišljati o njegovom značenju.
Povijesno gledano, smatra se da je pokret konceptualne umjetnosti bio na vrhuncu između sredine 1960-ih i ranih 1970-ih. Predstavljao je pokušaj da se ideja umjetnosti proširi iz granica konvencionalnih predodžbi o tome što bi umjetnost trebala biti. Odbacio je “potrošačku” ideju da umjetnost mora biti lijepa ili na neki način estetski ugodna gledatelju.
Teorija konceptualne umjetnosti predlaže da je pravi cilj umjetnosti potaknuti gledatelja na razmišljanje, a ne ugoditi osjetilima. Svaka umjetnost koja ne navodi gledatelja na razmišljanje je “suvišna”. Ova teorija postavlja pitanje može li išta biti “umjetnost”.
Smatra se da je okvir konceptualne umjetnosti potaknuo umjetnost instalacije, umjetnost performansa te konceptualni film i fotografiju. Konceptna umjetnost odbacuje konvencionalno slikarstvo i kiparstvo jer se ne temelje na idejama već na estetskim principima. Rad se bavi umjetnikovim zanatom i ne tjera gledatelja na razmišljanje.
Kritičari konceptualne umjetnosti postavljaju pitanje može li bilo koje umjetničko djelo koje samo tvrdi da se radi o ideji uopće može u potpunosti zaokupiti gledatelja. Štoviše, ako sve ima potencijal biti umjetnost, nema stvarne razlike između umjetnosti i neumjetnosti. Koncept umjetnici propuštaju korak u kreativnom procesu. Ispravnije je reći da sve može biti predmet umjetnosti. Upravo zbog transformativne snage umjetničkog procesa nešto postaje umjetnost.
Konceptualni umjetnici na te kritike odgovaraju argumentom da je znanje stečeno izradom predmeta važnije od samog objekta. Ono što predmet znači važnije je od samog objekta. Fokus gledatelja trebao bi biti na značenju, a ne na slici, i idejama, a ne talentima umjetnika za kompoziciju.
Drugi kritičari ističu da nema inherentne kontradikcije u ideji umjetnosti koja je estetski snažna, pažljivo komponirana i koja tjera gledatelja na razmišljanje o važnim idejama. Zapravo, mnogo toga što se smatra velikom umjetnošću sadrži ove elemente. Konceptualna umjetnost je zapravo analiziranje prirode umjetnosti, a ne njeno stvaranje. Ovakva se analiza još uvijek smatra važnim poticajem umjetničkom svijetu.