Zgušnjavanje bogatstva je tendencija da novostvoreno bogatstvo završi u rukama onih koji su već bogati. To je posljedica toga što bogatiji građani obično imaju više novca na raspolaganju za ulaganje u mogućnosti stvaranja bogatstva od siromašnijih ljudi. Kondenzacija bogatstva je fenomen koji se javlja u svim slobodnim tržišnim ekonomijama. Branitelji kondenzacije bogatstva tvrde da su investitori ti koji su odgovorni za stvaranje novog bogatstva, te da bi stoga trebali dobiti većinu pogodnosti. Protivnici tvrde da sustav nastoji nerazmjerno nagraditi one koji su već na povoljnim pozicijama.
U kapitalističkim društvima pojedincima s dodatnim novcem dopušteno je posuđivati taj novac drugima i naplaćivati kamate. To se događa u raznim scenarijima: depoziti na bankovnim računima, državne obveznice i dionice su svi oblici privremenog posuđivanja novca drugima dok se očekuje povrat novca plus kamate. Neki oblici ulaganja imaju veći rizik, ali i potencijal za veći povrat. Na primjer, na burzi ulagač može puno uložiti u novoosnovanu tvrtku jer nagađa da će ona brzo rasti. Ako je tvrtka uspješna, investitor će ubirati velike profite.
Neki oblici ulaganja, poput štednih računa i državnih obveznica, praktički nemaju nikakav rizik. Dok je kamatna stopa na njih općenito niska, ako je viša od stope inflacije, to će rezultirati povećanjem bogatstva. Međutim, da bi ulagači uopće mogli zaraditi novac, prije svega moraju imati na raspolaganju novac za ulaganje. Siromašnim ljudima često ostaje malo ili nimalo novca nakon što podmire svoje osnovne troškove stanovanja, hrane i liječenja. Bez mogućnosti ulaganja, siromašni propuštaju nagrade ulaganja.
Neki brane kondenzaciju bogatstva kao prirodnu i učinkovitu. Oni tvrde da, iako to može povećati jaz između bogatih i siromašnih, siromašnima je još uvijek bolje nego što bi bili bez ekonomije slobodnog tržišta. Drugim riječima, životni standard siromašnih raste u apsolutnom iznosu – fenomen moguć kada se povećava ukupna količina bogatstva. Branitelji kažu da su siromašni u mnogim kapitalističkim državama, posebice u Sjedinjenim Državama, u boljem položaju od velike većine ljudi u ljudskoj povijesti. Štoviše, oni tvrde da srednja klasa mnogih modernih nacija živi ispod životnog standarda američkog, europskog i istočnoazijskog siromašnog.
Protivnici kondenzacije bogatstva, s druge strane, često suprotstavljaju performanse glavnih izvršnih direktora (CEO) i njihovih radnika na najnižoj razini. Direktori često zarađuju stotine puta veće prihode od najnižih radnika pod njima – to je kritika samog ekonomskog sustava kao doprinosa kondenzaciji bogatstva. Protivnici također tvrde da su bogati sposobniji obnašati državne dužnosti i utjecati na političare u svoju korist. Ovo je kritika političkog sustava kao doprinosa kondenzaciji bogatstva.