Konstantno ubrzanje je kada brzina kojom se mijenja brzina ili brzina tijela – koliko se ono ubrzava ili usporava – ostaje ista tijekom određenog vremenskog razdoblja. Ubrzanje, brzina i pomak su tri glavne veličine koje opisuju kretanje tijela. Pomak je mjera udaljenosti koju prijeđe tijelo. Brzina opisuje koliko brzo tijelo putuje, koliku udaljenost prelazi tijekom određenog vremenskog razdoblja. Ubrzanje je mjera promjene brzine, odnosno kako se brzina tijela mijenja u određenom trenutku.
Isaac Newton je prvi povezao ubrzanje sa silom. Newtonov drugi zakon gibanja kaže da se sila koja djeluje na tijelo (F) može opisati u smislu njegove mase (m) i njegovog ubrzanja (a) jednadžbom F=ma. To znači da će tijelo podvrgnuto stalnoj sili doživjeti konstantno ubrzanje. Metrička jedinica sile naziva se Newton (N), a sila od 1 Newtona će uzrokovati ubrzanje tijela od 2.2 funte (1 kg) brzinom od 3.28 stopa (1 m) u sekundi u sekundi (ms2). To znači da će se tijelo od točke mirovanja nakon jedne sekunde kretati brzinom od 3.28 stopa (1 m) u sekundi, a nakon 10 sekundi kretat će se brzinom od 32.8 stopa (10 m) u sekundi.
Svaki objekt koji je pod utjecajem gravitacije podliježe stalnom ubrzanju. Newton je navodno osmislio svoju teoriju gravitacije kada je jabuka sletjela pored njega dok je sjedio ispod drveta. Je li ova priča istinita nije poznato, ali ono što se zna jest da je Newton zaključio da jabuka pada zbog sile koja djeluje između Zemlje i jabuke, te da je ta sila rezultat njihovih masa.
Prije Newtona općenito se smatralo da teži predmeti padaju brže od lakših. Teška stijena pada brže od laganog pera, ali to nema nikakve veze s njihovom masom. Izračun ubrzanja uzrokovanog gravitacijom na Zemlji ovisi o polumjeru objekta, njegovoj masi i broju poznatom kao konstanta gravitacijske sile. Na površini Zemlje svi objekti prolaze kroz stopu konstantnog ubrzanja od oko 9.81 ms2, iako se to neznatno mijenja sa zemljopisnom širinom jer Zemlja nije savršena kugla.
Razlike u kretanju između pera i stijene prilikom pada uzrokovane su silom trenja čestica zraka koje djeluju na njih. Ta se sila suprotstavlja gravitaciji i rezultat je njihovih oblika, a ne njihove mase. Pero je podložno daleko većem trenju zraka nego stijena. Na Mjesecu, gdje nema atmosfere, oba bi objekta padala istom brzinom.