Lingvisti proučavaju strukturu, značenje i upotrebu jezika te kako su ti jezici međusobno povezani. Kontekstualizacija predstavlja teoriju u području lingvistike koja se temelji na ideji da se riječi ne mogu u potpunosti razumjeti bez razmatranja konteksta u kojem se koriste. Zanemarujući kontekst, govornici i slušatelji otvaraju se nesporazumima ili pogrešnim interpretacijama. Lingvisti koji podupiru teoriju kontekstualizacije naglašavaju da je stajalište govornika i slušatelja jednako važno kao i same riječi. S obzirom na to da svatko ima različito životno iskustvo i povijest, lingvisti također pretpostavljaju da svaki pojedinac ima jedinstveno razumijevanje jezika.
Ljudi se oslanjaju na razne znakove koji će im pomoći da stave ispravno značenje riječi unutar određenog konteksta. Promjena tona, kao što je rastuća intonacija na kraju rečenice, može ukazivati na pitanje, odnos poštovanja prema slušatelju ili nedostatak povjerenja. Odabir riječi također može poslužiti kao znak, osobito u smislu dominantnih zamjenica, ili upućivanje na publiku na način pun poštovanja nasuprot odbacivanju. Neverbalne radnje, poput govora tijela ili specifičnih pokreta ili radnji, također mogu igrati važnu ulogu u definiranju konteksta. Bez ovih znakova kontekstualizacije, teško je učinkovito komunicirati.
Kontekstualizacija također igra ulogu u razumijevanju pisane riječi. Umjesto da riječi uzimaju zdravo za gotovo, čitatelji moraju pokušati razumjeti dokumente u društvenom, političkom ili povijesnom kontekstu. To znači gledati ne samo riječi, već i stav i pozadinu osobe koja ih je napisala, kao i stav tadašnjeg društva. Koncept kontekstualizacije osobito je važan kada je riječ o povijesnim istraživanjima ili religijskim studijama, jer djela neistomišljenika ili onih s nevećinskim mišljenjima možda nisu preživjela do danas. Čitatelji bi također trebali tražiti pristranost ili planove kada tumače tekst.
Na temelju teorije kontekstualizacije, lingvisti moraju ispitati cijelu sliku kako bi razumjeli jezik, govor ili dokument, a ne samo riječi. To znači pokušavati ostaviti po strani vlastito mišljenje, a istovremeno razmatrati jedinstvene misaone procese, uvjerenja i povijest pisca. Također zahtijeva korištenje svih dostupnih znakova za tumačenje značenja iza slenga ili kolokvijalnog jezika, te pokušaj odvajanja činjenica od fikcije ili mišljenja. S obzirom na to da se ljudska iskustva i gledišta stalno mijenjaju, teorija kontekstualizacije čak sugerira da riječi mogu imati različita značenja u određenim vremenskim trenucima, čak i kada ih čita ili čuje isti pojedinac.