Kontraindikacija je situacija u kojoj primjena određenog lijeka ili liječenja nije preporučljiva, jer može povećati rizike za pacijenta. Na primjer, kada netko ima alergiju na penicilin, to se smatra kontraindikacijom za primjenu penicilina, jer će izazvati alergijsku reakciju. One spadaju u veliku skupinu medicinskih činjenica koje se uzimaju u obzir kada se kreće u plan liječenja za pacijenta.
U slučaju relativne kontraindikacije, primjena lijeka ili liječenje može povećati rizik za pacijenta, ali medicinski stručnjaci mogu odlučiti nastaviti i primijeniti liječenje. Na primjer, kada je trudnica uključena u nesreću koja je možda prouzročila slomljeni ekstremitet, ud će biti rendgenski, iako je rendgensko snimanje općenito kontraindicirano za trudnice zbog rizika za fetus. U ovom slučaju, međutim, neliječeni prijelom mogao bi rezultirati daleko ozbiljnijim neposrednim medicinskim komplikacijama, pa se rizik smatra prihvatljivim.
Apsolutna kontraindikacija je, s druge strane, ona koja se ne može zanemariti. Gore navedena alergija na penicilin jedan je od takvih primjera, kao i preporuke koje ukazuju da nije sigurno hraniti dojenčad medom zbog rizika od botulizma. U ovom slučaju, neposredni rizik se smatra toliko ozbiljnim da se jednostavno ne isplati, te se mora tražiti drugi način liječenja (ili zaslađivač, u slučaju meda).
Pacijenti ponekad mogu čuti da nešto “nije medicinski preporučeno”, a to je jedan od načina da se kaže da je nešto kontraindicirano. Na primjer, refleksološka masaža se ne preporučuje trudnicama, zbog zabrinutosti da bi terapeut za masažu mogao stimulirati točke na stopalima za koje se zna da izazivaju rani trudovi. U drugim slučajevima, medicinski tretman može pogoršati stanje pacijenta, a ne poboljšati, ili može ugroziti ishod pacijenta, u kojem slučaju se ne bi preporučio.
Važno je da pojedinci budu svjesni vlastitih medicinskih kontraindikacija, posebice onih apsolutnih, kao što je alergija na orašaste plodove. Neki ljudi vole nositi liječničku informacijsku karticu s popisom alergija i drugih stanja, u slučaju da ne mogu komunicirati s osobljem hitne pomoći. Osiguravajući da su ti podaci poznati, osoba može smanjiti rizik od opasnog medicinskog tretmana i može ubrzati proces donošenja odluka liječnicima i osoblju hitne pomoći. Ljudi također nikada ne bi smjeli skrivati takva stanja od medicinskog osoblja, čak i ako su neugodna, jer to može dovesti do problema s liječenjem ili čak smrti.