Fiskalna politika odnosi se na sposobnost vlade da koristi rashode i prikupljanje prihoda kako bi utjecala na cjelokupno gospodarstvo. Kontrakciona fiskalna politika omogućuje vladi da smanji rast gospodarstva ograničavanjem iznosa državnih rashoda. Većina zemalja prati rast svog gospodarstva kroz mjerenje bruto domaćeg proizvoda (BDP). Jedan dio BDP-a je državna potrošnja. Tijekom razdoblja spore potražnje ili manje ponude, kontrakcijska fiskalna politika pomaže vladi da ne stvara velike proračunske deficite zbog niže naplate poreznih prihoda.
U većini razvijenih zemalja koje djeluju u sustavu slobodnog tržišnog gospodarstva, vlada nema mogućnost stjecanja dobara izravnim djelovanjem. Vlada i njezine agencije moraju kupovati robu ili usluge iz privatnog sektora. Vlada mora izdvojiti ili prikladna sredstva za nabavu predmeta potrebnih za upravljanje vladom. Ova fiskalna politika uključuje korištenje sredstava i proračuna za koje se zakonodavci nadaju da će rezultirati uravnoteženim proračunom. Kada prihodi počnu padati, pametna ili učinkovita vlada će razviti kontrakcijsku fiskalnu politiku kako bi smanjila nebitne rashode. Svrha toga je spriječiti manjak i posuđivanje novca za kupnju. Posuđivanje novca – obično kroz izdavanje državnih obveznica ulagačima – rezultirat će kamatom koja se duguje investitorima. To povećava izdatke za vladu i potrebu da se građani više oporezuju kako bi otplatili dug.
Neke vlade mogu odlučiti povećati poreze tijekom kontrakcije fiskalne politike. Veći porezni prihodi pomoći će održavanju rada vlade bez smanjenja troškova za politike ili druge potrebe. Problem s povećanjem poreza kao dijelom kontrakcijske fiskalne politike je taj što građani zemlje možda više neće moći plaćati novac iz svojih prihoda. Preopterećeni građani imat će tendenciju usporavanja rasta individualnog dohotka. Pojedinci će često izbjegavati situacije u kojima bi mogli povećati svoje prihode, kako bi izbjegli veće poreze povezane s tekućom fiskalnom politikom u državi.
Drugi čimbenik kontrakcijske fiskalne politike je ograničavanje transfernih plaćanja. Državni transferi uključuju osiguranje za slučaj nezaposlenosti, subvencije za stanovanje ili plaćanja za starije osobe. Ova smanjenja su često najmanje popularne opcije u kontrakcijskom razdoblju. Međutim, transferna plaćanja ne donose nikakvu korist državi, što je razlog za ograničavanje ovih plaćanja na pojedinačne građane. Vlade mogu jednostavno obustaviti raspored plaćanja za te stavke sve dok vlada ne uđe u razdoblje rasta kako bi nadoknadila plaćanja.