Konvencija o kibernetičkom kriminalu međunarodni je ugovor koji je ratificiralo više od 30 zemalja. Ugovor je izradilo Vijeće Europe 2001. godine. Glavna svrha Konvencije o kibernetičkom kriminalu bila je poticanje suradnje među narodima u borbi protiv internetskog i računalnog kriminala na globalnoj razini. Najčešći tipovi cyber kriminala uključuju kršenje autorskih prava, dječju pornografiju i piratstvo povlaštenih informacija. Budući da se kibernetički zločini mogu dogoditi u više zemalja i jurisdikcija, Vijeće Europe, u suradnji sa Sjedinjenim Državama, Kanadom i Japanom, izradilo je sporazum koji je koristio resurse za provođenje zakona više nacija.
Dana 23. studenog 2001. godine, Odbor ministara Vijeća Europe sastao se u Budimpešti, Mađarska, kako bi razgovarao o pitanju međunarodnog kibernetičkog kriminala. Rasprava se usredotočila na pravne izazove koji su proizašli iz pokušaja primjene tradicionalnih kaznenih zakona i statuta na globalno društvo koje se razvija. Utvrđeno je da tradicionalni kazneni postupci u državama članicama nisu bili prikladni, kada su djelovali odvojeno, za rješavanje novih izazova koji su se pojavljivali zbog povećane upotrebe i ovisnosti o internetskoj tehnologiji.
Vijeće Europe imenovalo je poseban odbor pod nazivom Europski odbor za probleme kriminala (CDPC) za analizu određenih pravnih točaka i politika u međunarodnom kontekstu. Ispitana područja uključivala su specifične vrste zločina kojima bi se Konvencija o kibernetičkom kriminalu mogla baviti, pitanja kaznenog prava u zemljama članicama, pitanja međunarodne jurisdikcije i suradnju među državama članicama u vezi s istragama i dokazima. Vijeće Europe dalo je CDPC-u ovlast da izradi pravno obvezujući sporazum za ove posebne pravne točke i politiku. Taj je sporazum postao Konvencija o kibernetičkom kriminalu, koju su kasnije usvojile i ratificirale mnoge zemlje članice.
Konvencija o kibernetičkom kriminalu sastoji se od četiri poglavlja i 48 članaka koji detaljno opisuju opseg i opseg ugovora. Konkretna kaznena djela ili kaznena djela povezana s računalima navedena u ugovoru uključuju zlouporabu tehnoloških uređaja, prijevaru, krivotvorenje, dječju pornografiju, kršenje autorskih prava, pomaganje i podržavanje te pitanja odgovornosti poduzeća. Ugovor navodi prema članku 13. da zemlje članice moraju donijeti statute za kažnjavanje prekršitelja.