Konzervacija arhitekture je proces očuvanja građevina koje imaju povijesnu ili estetsku vrijednost. To može uključivati provedbu pravnih standarda koji zabranjuju vlasnicima nekretnina da modificiraju ili ruše važne građevine ili ulažu u zgrade i materijale koji su dizajnirani da traju dugoročno. Praksa očuvanja arhitekture može se primijeniti i na drevne strukture, poput velikih piramida u Gizi, ili na relativno nove zgrade, kao što su kultne gradske kuće iz 19. stoljeća od smeđeg kamena koje se nalaze diljem New Yorka. Ova praksa može biti prilično kontroverzna, pri čemu zagovornici navode potrebu za očuvanjem prošlosti, a kritičari tvrde da su prakse očuvanja previše ograničavajuće i da mogu stati na put napretku.
Proces arhitektonske konzervacije temelji se na tri osnovne vrste tehnika. Prvi je očuvanje, u kojem zajednice ili općine donose zakone koji sprječavaju vlasnike imovine da unose promjene u strukturu bez dopuštenja. To pomaže zadržati povijesna ili estetska svojstva fasade, te očuvati strukturu za buduće generacije. Mnogi gradovi dopuštaju vlasnicima zaštićenih dobara da izvrše neke unutarnje promjene, iako su vanjske promjene ograničene.
Rehabilitacija i restauracija su još jedna tehnika koja se koristi u arhitektonskoj konzervaciji. Ova metoda usmjerena je na pomoć vlasnicima nekretnina da izvrše osjetljive popravke i izvedu rutinsko održavanje koje će pomoći očuvanju povijesne prirode zgrade. Rehabilitacijsko konzerviranje također se može primijeniti na napuštene ili teško oštećene objekte. Zainteresirana skupina građana ili općinska agencija može preuzeti odgovornost za sanaciju napuštene zgrade radi očuvanja njezine strukture. Oni mogu obnoviti zgradu i pretvoriti je u muzej, ili konzervirati zgradu i koristiti je za novu funkciju.
Treća tehnika koja se koristi u konzervaciji arhitekture uključuje gradnju s pogledom na budućnost. Mnogi graditelji se usredotočuju na jeftinije materijale koji im pomažu smanjiti troškove. Neki okrugi ili gradovi zahtijevaju da sve nove zgrade ili renoviranja unutar područja moraju održavati određene estetske standarde. Na primjer, područje glavne ulice obloženo zgradama od opeke može zahtijevati da se sve nove nekretnine u neposrednoj blizini također grade od cigle. Ova tehnika ne samo da održava vizualnu privlačnost ulice, već također osigurava da će zgrada trajati dulje vrijeme.
Zakone o očuvanju arhitekture i kodekse određuju pojedini gradovi. Neka područja s bogatom poviješću mogu implementirati povijesne četvrti, gdje se nikakve promjene ne mogu napraviti bez odobrenja odbora ili zajednice. Drugi provode manje restriktivna područja očuvanja, gdje vlasnici posjeda mogu napraviti manje promjene, ali za bilo kakvu veću obnovu ili rušenje potrebno je odobrenje odbora.