Korporativno bankarstvo je pojam za skupinu usluga koje banke pružaju tvrtkama koje kod njih otvaraju račune. Postoji niz usluga koje obuhvaćaju ovu vrstu bankarstva, uključujući usluge zajmova, savjetovanja i sekuritizacije. Velik dio korporativnog bankarstva podsjeća na individualno bankarstvo, ali postoje i aspekti koji su specifični za potrebe korporativnih klijenata. Praksa korporativnih bankara razvila se kao odgovor na relaksaciju propisa u Sjedinjenim Državama o investicijskim aktivnostima banaka, tako da mogu pružiti širi raspon opcija svojim korporativnim klijentima.
Neke funkcije korporativnog bankarstva slične su bankarskim uslugama dostupnim pojedinačnim klijentima. Na primjer, korporativne banke daju kredite tvrtkama. Kao i kod pojedinačnih zajmova, odluka bankara o tome hoće li ili ne odobriti zajam temelji se na percipiranoj vjerodostojnosti podnositelja zahtjeva. Razne rejting agencije, kao što su Moody’s i Standard & Poor’s, objavljuju ocjene vjerodostojnosti tvrtki; oni su često strukturirani kao rejtingi obveznica, što ukazuje na vjerojatnost da tvrtka neće biti u mogućnosti platiti obveze navedene u ugovorima o obveznicama. Odluka bankara slična je odluci ulagača u obveznice jer, ako tvrtka ne plati, nijedna se ne vraća.
Postoje i druge usluge koje nudi korporativno bankarstvo koje su specifične za korporativne klijente. Korporativni bankari pomažu svojim klijentima da se pridržavaju propisa uz očuvanje što većeg profita. Na primjer, mogu pružati porezne savjete svojim klijentima. Također savjetuju klijente o praksama poput transfernih cijena, što je proces određivanja cijena koje jedan dio tvrtke naplaćuje drugom dijelu za robu i usluge. Optimizacija procesa poput ovog važna je za tvrtku, ali često korporacije moraju obratiti pozornost na zakone koji reguliraju njihove granice – korporativni bankari osiguravaju da su zahtjevi ispunjeni.
Još jedna funkcija koju neki korporativni bankari odlučuju preuzeti je proces sekuritizacije. To znači da svojim klijentima pomažu u kreiranju investicijskih proizvoda u svrhu prikupljanja novca. Na primjer, banka bi se mogla složiti da će preuzeti klijentovu inicijalnu javnu ponudu dionica.
Usluge sekuritizacije u Sjedinjenim Državama nastale su nakon donošenja Zakona o Gramm-Leach-Blileyu 1999. godine, koji je ukinuo dio Glass-Steagallovega zakona iz 1933. Glass-Steagall je ograničio koliko se banke mogu uključiti u investicijske aktivnosti. Cilj je bio odvojiti bankarstvo, koje uključuje kupnju investicijskih proizvoda, od usluga poput sekuritizacije koje proizvode te proizvode. Ukidanje zakona zamaglilo je granicu između investicijskih društava i poslovnih banaka.