U poeziji je zaustavljanje na kraju fenomen zaustavljanja rečenice, fraze ili ideje u sprezi s krajem pjesničkog retka. To može biti relevantno bez obzira na formu poezije, bez obzira na to ima li redove fiksne duljine ili više slobodnih stihova. Mnogi smatraju zaustavljanje kao proces koji poeziju čini dostupnijom i koherentnijom, budući da je većina čitatelja navikla čitati poeziju u kojoj stih predstavlja konsolidiranu pojedinačnu ideju ili rečenicu.
Jedan od najboljih načina da se opiše krajnje zaustavljanje je suprotstavljanje primjerima poezije koji ne koriste ovu tehniku. Kao osnovni primjer, prva dva stiha pjesme koja bi uključivala zaustavljanje mogla bi izgledati ovako, s razlikom pjesničkog redaka označenom obrnutom kosom crtom: “Čovjek je sjedio na stolici/ Tu je bio i mali pas…” – Ovdje se dvije rečenice u pjesničkom dvostihu završavaju na mjestu gdje završavaju pjesnički stihovi.
Nasuprot tome, primjer poezije bez prestanka mogao bi izgledati ovako: “Čovjek je sjedio, raširenih ruku/na stolici, dobro počešljane kose…” Ovdje bi se ukupni koncept dvaju stiha mogao zamisliti kao jedna ideja, složena s nizovima pridjeva, gdje prvi pridjev stvara kraj prvog retka, s dodatnim pridjevima i pridjevskim klauzama koji izvlače drugi redak. Mnogi čitatelji mogu vidjeti kako poezija bez zaustavljanja može biti zbunjujuća budući da je završetak pojedinačnih ideja mnogo dvosmisleniji. Ujedno, pjesniku pruža mnogo veću fleksibilnost.
Mnogi moderni primjeri poezije bez prekida sastavljeni su u slobodnom stihu, što znači da poeziji nedostaje metar ili fiksna duljina redaka. U ovim pjesmama narativnost je također izražena nizom kratkih i apstraktnih fragmenata. Potpune ideje možda čak nisu ni sastavljene konkretno, pa stoga zaustavljanje na kraju možda nije vrlo relevantna tehnika.
Čak ni u klasičnoj poeziji, simetrično zaustavljanje redaka nije bila univerzalna tehnika, osobito tamo gdje se za dramske redove koristio fiksni metar. Dramsko govorenje ne pridržava se uvijek krutog uzorka linija, pa čitatelji često mogu pronaći slučajeve klasičnog jambskog pentametra Shakespeareovih i elizabetanskih pjesnika ili drugih klasičnih konvencionalnih pjesničkih oblika, koji imaju neke stihove, koji ne koriste tu tehniku.