Kriptomnezija je psihološki fenomen u kojem osoba zamijeni sjećanje za novu, originalnu ideju. Psihijatri i psiholozi vjeruju da većina ljudi s vremena na vrijeme doživi kriptomneziju, ali je ponešto kontroverzno koliko je fenomen i koliko se lako može kontrolirati. Obično se koristi za objašnjenje nenamjernog plagijata i opisana je kao teorija skrivenog sjećanja ili zaboravljenog sjećanja.
Osnovna načela proučavanja kriptomnezije uključuju razumijevanje kako mozak pohranjuje i obrađuje sjećanja. Većina ljudi ima sposobnost pohranjivanja i prisjećanja velikog broja detalja. Pročitani književni odlomci, slušane pjesme, pregledani dizajni i vođeni razgovori među mnogim su uspomenama koje ljudi nose sa sobom kroz život. Često će se ta sjećanja ljudima vratiti u naizgled nasumično vrijeme. Kriptomnezija se javlja kada ljudi brkaju ta stara sjećanja s novim mislima.
Švicarski psihijatar Carl Jung bio je jedan od prvih profesionalaca koji je proučavao kriptomneziju u bilo kojoj dubini. Jung je proučavao fenomen počevši od 1902. u radu koji je tražio psihološko objašnjenje za često točan rad vidovnjaka. Njegove studije su se odatle proširile na istraživanje kako pohranjena sjećanja mogu utjecati na takozvane izvorne misli godinama ili čak desetljećima nakon početnog izlaganja. Jungova psihologija tvrdi da je kriptomnezija normalan dio većine memorijskih procesa.
Psihijatri su dugo proučavali ljudska sjećanja i ne slažu se svi s Jungovim hipotezama. Međutim, jedna stvar oko koje se gotovo jednoglasno slaže jest da je ljudska sposobnost pamćenja određenih uspomena daleko veća od sposobnosti pamćenja izvora tih sjećanja. Većina sporova oko kriptomnezije tiče se kako se ona primjenjuje i može li poslužiti kao izgovor za kopiranje tuđeg djela.
Kriptomnezija se obično događa izolirano, s obzirom na samo jedno sjećanje. Da taj fenomen postoji nije toliko sporno koliko često se dijagnosticira i primjenjuje na situacije koje inače uvelike nalikuju plagijatu. Pomisao da bi se određeni izvori mogli selektivno izostaviti iz sjećanja, osobito kada je zaborav koristan za osobu o kojoj je riječ, ostaje kontroverzna.
Plagijat, odnosno predstavljanje tuđeg rada kao vlastitog, često se smatra oblikom prijevare. Bez obzira na to kako se plagijat kažnjava, gotovo univerzalno ga se mršti. Mnogi optuženi plagijatori vraćaju se na kriptomneziju kao sredstvo za objašnjenje onoga što nazivaju “automatskim pisanjem”, oblikom nenamjernog kopiranja.
Obrana koja se oslanja na kriptomneziju ovisi o dvije činjenice. Prvo, plagijator je jednom pročitao, čuo ili vidio originalno djelo. Drugo, on ili ona se nesvjesno prisjetio nekog odlomka ili dijela tog djela, bez pripisivanja izvora. Plagijator je tada pretpostavio da je ta misao originalna i kao takvu je iznio u javnost.
Kriptomnezija možda može objasniti plagijat, ali obično ne oslobađa optuženog od krivnje. U većini slučajeva plagijat se događa bez obzira na to nije bio namjeran. Zbog toga se pisci, pjevači i kreatori svih vrsta potiču da istraže svoje takozvane izvorne misli prije nego što ih objave.