Kritičko mišljenje je sposobnost primjene rasuđivanja i logike na nove ili nepoznate ideje, mišljenja i situacije. Kritičko razmišljanje uključuje gledanje stvari na otvoren način i ispitivanje ideje ili koncepta iz što više kutova. Ova važna vještina omogućuje ljudima da gledaju dalje od vlastitih pogleda na svijet i da bolje razumiju mišljenja drugih. Često se koristi u raspravama, za formiranje uvjerljivijih i zaokruženijih argumenata te u znanosti.
Otvoreni pristup
Sposobnost kritičkog mišljenja je bitna, jer stvara nove mogućnosti u rješavanju problema. Biti “otvorenog uma” veliki je dio kritičkog mišljenja, dopuštajući osobi ne samo da traži sve moguće odgovore na problem, već i da prihvati odgovor koji se razlikuje od onoga što se prvobitno očekivalo. Otvoreno razmišljanje zahtijeva da osoba ne pretpostavlja da je njen ili njezin način pristupa situaciji uvijek najbolji, ili čak ispravan. Znanstvenik, na primjer, mora biti otvoren za ideju da rezultati eksperimenta neće biti ono što se očekuje; takvi rezultati, iako izazovni, često dovode do ogromnih i značajnih otkrića.
Racionalna razmatranja
Drugi aspekt kritičkog mišljenja je sposobnost da se problemu ili situaciji pristupi racionalno. Racionalnost zahtijeva analizu svih poznatih informacija i donošenje sudova ili analiza na temelju činjenica ili dokaza, a ne mišljenja ili emocija. Iskren pristup zaključivanju zahtijeva od mislioca da prizna osobne ciljeve, motive i emocije koje bi mogle obojiti njegova ili njezina mišljenja ili misaone procese. Racionalno razmišljanje uključuje prepoznavanje i uklanjanje predrasuda, kako bi netko mogao imati svjež i objektivan pristup problemu.
Empatija
Kritičko razmišljanje se često oslanja na sposobnost sagledavanja svijeta na način koji se ne usredotočuje na sebe. Suosjećanje s osobom obično uključuje mislioca koji se pokušava staviti na mjesto nekog drugog. To često čine studenti povijesti, na primjer, u pokušaju da svijet vide kako bi ga netko imao dok je živio u drevnoj civilizaciji ili tijekom nasilnog sukoba. Komunikacijske vještine, timski rad i suradnja obično se poboljšavaju kroz empatiju, što ga čini vrijednim u mnogim profesionalnim područjima.
Kako to primijeniti
Učinkovito kritičko razmišljanje često počinje tako da mislilac analizira ono što zna o nekoj temi, s dodatnim naporom da prepozna ono što o tome ne zna. To čini početnu bazu znanja za razmatranje. Mislilac tada može pogledati koja su istraživanja provedena na tu temu i identificirati što on ili ona mogu naučiti jednostavnim pregledom takvog rada. Ovaj pristup se često koristi u znanosti, jer omogućuje znanstveniku da utvrdi što ljudi još ne znaju ili ne razumiju, a zatim traže načine da otkriju te informacije eksperimentiranjem.
Kada netko primijeni ovaj pristup na svoj život, on ili ona često stavlja veći naglasak na pronalaženje predrasuda i unaprijed stvorenih predodžbi kojih ima. To omogućuje misliocu da nastoji eliminirati ili izbjeći ta mišljenja, da dođe do iskrenijeg ili objektivnijeg pogleda na problem. Netko tko se bori sa strahom od visine, na primjer, mogao bi nastojati utvrditi uzrok tog straha na racionalan način. Čineći to, on ili ona bi se mogli bolje nositi s glavnim uzrokom izravno i izbjegavati emocionalne reakcije koje bi mogle spriječiti samousavršavanje.
Zajednički koristi
Kritičko mišljenje se koristi u mnogim situacijama. Učenici ga često koriste za procjenu radnje knjige ili motiva lika na satu književnosti. Članovi debatnog tima često kritički razmišljaju o nekoj temi kako bi stvorili jak argument i predvidjeli točke koje bi njihovi konkurenti mogli iznijeti. Dijeta koja koristi zdrav razum, u kojoj je fokus na tome kako se težina dobiva i gubi putem kalorija i vježbanja, može zahtijevati da osoba na dijeti kritički razmišlja o svom načinu života. Mnogi ljudi koriste otvorenost i empatiju u svom profesionalnom životu, omogućujući im da bolje rade s drugima i učinkovitije izvršavaju zadatke.
Podučavanje ove vještine
Školski sustavi u SAD-u obično podučavaju kritičko razmišljanje od osnovne škole do tečajeva na fakultetskoj razini. Učitelji potiču učenike na učenje kroz pisanje zadataka i rješavanje problema. Na primjer, mlađi učenici bi mogli biti upitani kako bi njihov život bio drugačiji da su rođeni u drugoj zemlji ili u drugom vremenskom razdoblju. Takvi zadaci potiču učenike da odustanu od onoga što znaju o svijetu oko sebe, da bolje razmotre druge perspektive i primjenjuju nove ideje u vlastitim životima.