Dok mnogi raspravljaju o književnim djelima objektivno, apsolutno i s obzirom na to kako je autor razvio ideje na stranici, kritika odgovora čitatelja usredotočuje se na čitatelja i kako on ili on prima književno djelo. Na neki način, to pomiče tekst od samog postojanja – na, na primjer, fizičkih stranica knjige – i umjesto toga pretpostavlja da tekst postoji samo kada se čita. Ova teorija čini književna djela više poput izvedbene umjetnosti gdje je čitateljev čin čitanja i tumačenja teksta izvedba. Kritički teoretičari nastavljaju razvijati ovaj pristup, uzimajući u obzir prirodu čitatelja i ono što on ili ona donosi tekstu, zajedno s različitim “lećama” kroz koje se tekst može promatrati.
Temeljna uvjerenja
U kritici čitateljskog odgovora, čin čitanja je poput dijaloga između čitatelja i teksta koji ima značenje samo kada se njih dvoje spoje u razgovoru. Redefinira ulogu teksta iz neovisnog objekta u nešto što može postojati samo kada se čita i u interakciji s umom čitatelja. Na taj način čitatelj nije pasivan primatelj onoga što tekst govori, već preuzima aktivnu ulogu. Tekst tada služi kao katalizator za poticanje sjećanja i misli unutar čitatelja dopuštajući mu ili njoj da poveže tekst s osobnim iskustvima i na taj način popuni prostore koje ostavlja tekst. To omogućuje teoretičarima da objasne zašto ljudi mogu imati različite odgovore i interpretacije istog teksta.
Ovaj oblik kritike ide čak toliko daleko da se ispituje uloga koju pojedine riječi i fraze u tekstu imaju u interakciji s čitateljem. Predlaže se da zvukovi i oblici koje stvaraju riječi ili čak i način na koji ih čitatelj izgovara ili izgovara mogu bitno promijeniti značenje teksta. Neki kritičari čitateljskih odgovora idu toliko daleko da analiziraju tekst frazu po frazu kako bi utvrdili koliki je dio iskustva čitanja unaprijed određen, a zatim analiziraju kako iskustvo svakog čitatelja mijenja to početno značenje.
Pristupi unutar kritike odgovora čitatelja
Kritika čitateljskog odgovora počinje s onim što je formalistička književna kritika nazvala “afektivnom zabludom” – da je odgovor čitatelja relevantan za razumijevanje teksta – i koristi ga kao fokus pristupa književnom djelu. Međutim, postoje različiti pristupi unutar ove škole kritičke teorije; neki gledaju na djelo s stajališta pojedinačnog čitatelja, dok se drugi usredotočuju na to kako grupe ili zajednice gledaju na tekst. Za ove škole kritike važno je ono što tekst čini čitatelju, a ne nužno samo djelo, autorova namjera ili društveni, politički ili kulturni kontekst u kojem je napisano.
Oznaka “kritika usmjerena na čitatelja” postala je popularna jer se čitateljska iskustva i očekivanja često mijenjaju kako vrijeme prolazi. Osim toga, čitatelj može pristupiti tekstu s različitih točaka gledišta ili objektiva. Odnosno, čitatelj može vidjeti vrijednost u svom osobnom odgovoru dok također analizira tekst na temelju drugog kritičkog pristupa.
Individualni čitatelji
Louise Rosenblatt općenito je zaslužna za formalno uvođenje ideje da čitateljevo iskustvo i interakcija s tekstom stvara pravo značenje. Ova ideja razvila se u ono što je postalo poznato kao Transakciona kritika odgovora čitatelja. Rosenblatt je tvrdio da, iako se čitatelj vodi idejama i riječima koje je autor iznio, u konačnici je iskustvo svakog pojedinog čitatelja u čitanju djela ono koje mu zapravo daje značenje. Budući da svaka osoba u transakciju čitanja unosi jedinstveno znanje i uvjerenja, tekst će različitim ljudima značiti različite stvari. Upravo to značenje — značenje čitatelja — treba procijeniti, a ne samo promatranje autorovog teksta u vakuumu.
Drugi se kritičari usredotočuju na to kako se um čitatelja odnosi na tekst, u onome što je poznato kao kritika psihološkog odgovora čitatelja. Na čitatelja se gleda kao na psihološkog subjekta kojeg se može proučavati na temelju njegovih ili njezinih nesvjesnih nagona koje na površinu izbija njegova ili njezina reakcija na tekst. Čitanje teksta može postati gotovo terapijsko iskustvo za čitatelja, jer veze koje on ili ona uspostavlja otkrivaju istine o njegovoj osobnosti.
Psihološka kritika čitateljskog odgovora na mnogo načina potaknula je još jednu sličnu teoriju – Subjektivnu kritiku čitateljskog odgovora – koja osobnu, psihološku komponentu podiže još dalje. U ovoj teoriji, smatra se da je čitateljevo tumačenje teksta pod dubokim utjecajem najprije osobnih i psiholoških potreba, a ne da je vođeno tekstom. Smatra se da svako čitanje izvlači psihološke simptome na površinu, iz kojih čitatelj može pronaći svoje nesvjesne motive.
Uniform Reader
Druge škole kritike čitateljskog odgovora ne gledaju na čitatelja kao pojedinca, već kao na teorijskog čitatelja. “Implicirani čitatelj”, na primjer, ideju koju je uveo Wolfgang Iser, je čitatelj koji je potreban za tekst – čitatelj kojeg autor zamišlja kad piše i za koga piše. Ovaj čitatelj se vodi tekstom koji sadrži praznine koje čitatelj treba ispuniti, objasniti i povezati unutar teksta. Čitatelj u konačnici stvara značenje na temelju ne samo onoga što je u tekstu, već i onoga što je tekst izazvao u njemu ili njoj. Teoretičar Stanley Fish predstavio je ono što je nazvao “informirani čitatelj”, koji unosi prethodno, podijeljeno znanje u iskustvo čitanja.
Odgovor čitatelja na društvenim mrežama
Kritika društvenog odgovora čitatelja usredotočuje se na “interpretativne zajednice” – skupine koje imaju zajednička uvjerenja i vrijednosti – i na to kako te skupine koriste određene strategije koje utječu i na tekst i na njihovo čitanje. Grupa je ta koja tada određuje koja je prihvatljiva interpretacija teksta, a značenje je ono što grupa kaže da jest. Na primjer, klub za knjige ili grupa studenata, na temelju vlastitih kulturnih i grupnih uvjerenja, općenito će se složiti oko konačnog značenja teksta.
Kao produžetak društvene teorije, ove grupe istomišljenika također mogu pristupiti tekstu i gledati ga iz različitih objektiva. Ako grupa smatra da su neki elementi značajniji od drugih, mogla bi ispitati tekst s ovog određenog stajališta ili objektiva. Na primjer, feminističke književne kritičarke mogu se usredotočiti na ženske elemente pisanja, dok bi se nove historičarke mogle usredotočiti na kulturu i doba u kojem se tekst čita.
Argumenti protiv odgovora čitatelja Kritika općenito
Često se tvrdi da kritika odgovora čitatelja dopušta da se svako tumačenje teksta smatra valjanim, te da kao rezultat toga može obezvrijediti sadržaj teksta. Drugi tvrde da se tekst potpuno zanemaruje ili da je nemoguće pravilno interpretirati tekst bez uzimanja u obzir kulture ili doba u kojem je napisan. Osim toga, veća zamjerka je što ove teorije uopće ne dopuštaju da se čitaočevo znanje i iskustvo prošire tekstom.