Krivulja ugovora jedna je od nekoliko različitih ekonomskih krivulja koje se koriste za ilustraciju točke u kojoj je prekoračena mogućnost kupaca i prodavača da transakciju smatraju korisnom, a motivacija za nastavak transakcije više ne postoji. Smatra se dijelom Pareto učinkovitih alokacija, projekcija ove krivulje može pomoći u određivanju kada još uvijek postoji valjan razlog za nastavak transakcije i kada bi obje strane jednostavno trebale prijeći na druge prilike.
Jedan od najlakših načina za razumijevanje koncepta iza krivulje ugovora je razmatranje trgovinskog aranžmana koji postoji između dva subjekta poznata kao Trgovac A i Trgovac B. Prvi ima interes za robu koju nudi drugi i obrnuto. Kao rezultat toga, dvije će strane ući u pregovore kako bi dogovorile neku vrstu razmjene koja će biti obostrano korisna za obje strane, pokušavajući postići dogovor o pitanjima kao što su broj jedinica koje će svaka strana kupiti i jedinične cijene koje će odnosi se na oba seta robe.
Pod pretpostavkom da dvije strane mogu postići radni sporazum ili ugovor koji omogućuje svakoj od njih da izvrši količinsku kupnju po određenim razinama cijena u razdoblju od jedne kalendarske godine, odnos dobro služi objema stranama. Svaki dobiva neku vrstu koristi od aranžmana, u smislu prodaje robe i kupnje robe koja se smatra poželjnom. Nakon što je taj ugovor dovršen, ako Trgovac A želi smanjiti količinu kupljenu od Trgovca B, a da i dalje zadrži jediničnu cijenu povezanu s prijašnjom obvezom količine, postoji velika šansa da Trgovac B više neće smatrati da je aranžman koristan i da će tražiti novi aranžman s drugim trgovcem. U ovom trenutku dolazi do krivulje ugovora u povijesti između dvaju trgovaca, a nastavak radnog odnosa postaje besplodan.
Opći koncept krivulje ugovora može se primijeniti na niz različitih financijskih scenarija. Kod ulaganja i kupac i prodavatelj moraju pronaći raspon cijena za određeni broj dionica koji je obostrano koristan za obje strane prije nego što se posao može dovršiti. Ako nije moguće dogovoriti cijenu, obje strane mogu tražiti prilike negdje drugdje. Čak i u smislu obavljanja svakodnevne kupnje roba i usluga, cijena i obujam transakcije moraju predstavljati prihvatljivu razinu koristi i za kupca i za prodavatelja, u suprotnom ugovor ostavlja neispunjenu barem jednu stranu. Jedini način da se izbjegne ulazak u krivulju ugovora je da obje strane utvrde dovoljno koristi od poslovanja da transakcija ima smisla i da će obje biti zadovoljne rezultatom.