U financijskom svijetu pojam “krovni fond” ima dvije različite definicije. U nekim situacijama to se odnosi na vrstu mirovinskog fonda koji isplaćuje mirovine zaposlenicima koji rade za više tvrtki. U drugima, to je vrsta uzajamnog fonda u koji pojedinci mogu ulagati, a koji sadrži niz podfondova. Svaki fond ima svoje karakteristike i vlastiti upravljački tim, a cjelokupna struktura fonda omogućuje ulagačima da lako prenose svoj novac između podfondova.
Krovni mirovinski fond obično stvara skupina malih poslodavaca koji nemaju dovoljno zaposlenih da sami stvore veliki mirovinski fond. Svaka tvrtka prima uplate u mirovinski fond od svojih zaposlenika. Tvrtke zatim udružuju sredstva, stavljajući ih sve pod kontrolu jednog upravitelja mirovinskog fonda. Menadžer ulaže sredstva u jedan portfelj i ostvaruje povrat. Kad zaposlenici koji su uplatili u fond počnu uplaćivati mirovine, svi se naplaćuju iz tog fonda.
Prednost osnivanja krovnog fonda poduzeća umjesto individualnog upravljanja malim mirovinskim fondovima je u tome što udruživanje doprinosa omogućuje upravitelju mirovinskog fonda da izvrši ulaganja u većem razmjeru. Mnoga financijska tržišta imaju minimalna ograničenja ulaganja koja ih mogu učiniti nedostupnima manjim ulagačima. Čak i ako je manji investicijski fond mogao zadovoljiti ograničenja za određeno tržište, veći investicijski fond može istovremeno zadovoljiti više ograničenja, dopuštajući upravitelju mirovinskog fonda da više diverzificira portfelj. Povećana fleksibilnost većih investicijskih fondova može pomoći upravitelju u stvaranju većih prinosa.
Uzajamni fond koji se vodi kao krovni fond, koji se naziva i fond fondova, sastoji se od nekoliko manjih fondova, koji se nazivaju podfondovi. One mogu biti usmjerene na različita tržišta ili imati različite strategije ulaganja. Općenito, svaki ima zaseban upravljački tim koji nadzire ulaganje novca tog podfonda. Ulagači u krovni fond biraju kako će raspodijeliti svoje udjele u različitim podfondovima.
Ulagač može odlučiti ulagati u krovni investicijski fond ako želi povećanu fleksibilnost u svojim ulaganjima uz minimalne troškove transakcije. On može dati instrukcije fondu da premjesti svoje udjele iz jednog podfonda u drugi umjesto da prodaje svoje udjele u jednom fondu i kupuje udjele u drugom. To je zgodno za investitora, a on može promijeniti svoju strategiju ulaganja, a pritom ostaje u upravljačkom subjektu s kojim je upoznat. Nedostatak ovog pristupa je što može potaknuti investitore da stave preveliki postotak svog investicijskog portfelja pod kontrolu jednog subjekta.