Kulturni relativizam odnosi se na teoriju koja smatra da ne postoji apsolutno ispravno i pogrešno. Umjesto toga, moraju se uzeti u obzir moral, standardi i ponašanja koji se razlikuju među kulturama. Ideja se temelji na načelu da niti jedna kultura ne može definirati ispravno i pogrešno za sve druge kulture, ali da se ponašanja i uvjerenja moraju procjenjivati kao dobra ili zla na temelju standarda svake kulture.
Zagovornici kulturnog relativizma tvrde da filozofija potiče neutralnost i smanjuje etnocentrizam iz ispitivanja različitih kultura. Prednost istraživanja drugih kultura iz ove perspektive je u tome što možemo procijeniti njihovu etiku i standarde s odvojenom objektivnošću, što zagovornici kažu da vodi do većeg razumijevanja i tolerancije.
Kritičari kulturnog relativizma tvrde da je filozofija loša jer zanemaruje pojam da dobro i zlo nadilaze kulturne razlike. Kritičari također tvrde da je teorija logički pogrešna jer nas, iako nas obeshrabruje od prosuđivanja drugih kultura osim naše vlastite, navodi da opravdavamo ponašanja i prakse koje treba osuditi bez obzira na kulturu.
Kulturni relativizam kao teoriju uveo je Franz Boas, židovski, njemačko-američki znanstvenik s početka 20. stoljeća. Boas je otac moderne antropologije i uveo je pojam kulturnog relativizma kada su ga, u ranim godinama rada, uznemirile rasne pristranosti i netrpeljivost koji su harali među drugim antropolozima. Boas je nastojao ukloniti te predrasude iz ozbiljnih znanstvenih studija, pa je tvrdio da svaku kulturu treba istražiti, proučavati i evaluirati u odnosu na njezine vlastite etičke standarde.
Kulturni relativizam ima primjenu u filozofiji, religiji, politici i etici. Na primjer, moralni relativizam je prateća teorija da se moral može procijeniti samo unutar vlastitog moralnog kodeksa, a kognitivni relativizam je teorija da ne postoji jedna objektivna istina, već različite istine u odnosu na pojedinca ili grupu pojedinaca. Estetski relativizam je teorija da je ljepota relativna, često se temelji na skupu kulturnih uvjerenja i povijesnog konteksta te se ne može suditi izvan tih kriterija. Primjer za to bi bile žene koje je naslikao flamanski slikar Peter Paul Rubens iz 17. stoljeća. Žene na Rubensovim slikama predstavljale su ideal ljepote Rubensova vremena, ali bi se smatrale pretežima i neprivlačnima za mnoge zapadnjačke publike 21. stoljeća.