U kvalitativnom istraživanju, veličina kvalitativnog uzorka je broj ispitanika u studiji. Kvalitativno istraživanje ovisi o bogatim i živopisnim opisima ljudi te njihovih riječi i postupaka u okruženju koje se proučava. Kvalitativna veličina uzorka obično je relativno mala i kreće se u prosjeku od jedne do 15 osoba. Ovo se razlikuje od kvantitativnog istraživanja, koje je matematički i statistički utemeljeno istraživanje koje se oslanja na mnogo veće uzorke, ponekad i do 1,000 subjekata ili više. Kvantitativna studija, na primjer, može uključivati sveobuhvatne statističke podatke o odgovorima na anketu 1,000 ispitanika koji su upitani o njihovim stavovima o religiji, dok kvalitativna studija o istoj temi može uključivati intervjue sa samo tri osobe.
Glavni razlog zašto veličina kvalitativnog uzorka može biti vrlo mala je taj što kvalitativna istraživačka studija ovisi o mogućnosti prikupljanja bogatih i detaljnih podataka od svojih subjekata. Iako je možda prikladno, ali nije nužno, uključiti neke izravne citate i anegdote ispitanika u kvantitativnu studiju, ove vrste detalja su apsolutno bitne za kvalitativne istraživačke studije. Kvalitativna istraživačka studija, na primjer, mogla bi se usredotočiti na dubinske intervjue s 10 učenika i dva učitelja o razlozima zašto učenici napuštaju školu s visokom stopom napuštanja.
Drugi primjer kvalitativnog studija mogao bi biti dugotrajniji i uključivati praćenje tri sveučilišna studenta u programu obrazovanja nastavnika tijekom njihove zadnje godine fakulteta i prvih pet godina njihove nastavničke karijere kako bi se vidjelo u kojoj su stupnju implementirali obrazovne metode koje su predavali na svojim dodiplomskim obrazovnim tečajevima. Studija poput ove zahtijevala bi kako detaljna promatranja ponašanja učitelja u razredu, tako i dubinske intervjue s njima. Rezultat bi bio ograničen, a ne generaliziran zaključak o njihovoj upotrebi nastavnih metoda naučenih na fakultetu i njihovim razlozima korištenja ili nekorištenja.
U ovoj vrsti istraživanja postoje slučajevi kada bi kvalitativna veličina uzorka bila prikladna. Psihološka studija slučaja, na primjer, mogla bi se usredotočiti na jednog klijenta s dijagnozom intermitentnog eksplozivnog poremećaja s kojim je kliničar radio tijekom određenog vremenskog razdoblja. U ovoj studiji slučaja, psiholog bi mogao pokušati pomoći klijentu da poboljša svoje izljeve bijesa i nastavi normalniji život eksperimentalnim korištenjem kognitivnih strategija i tehnika upravljanja ponašanjem. Psiholog koji radi s klijentom također bi mogao djelovati kao kvalitativni istraživač dokumentirajući intervencije i njihov uspjeh, ili nedostatak, s tom jednom osobom. Promatranja jednog klijenta i intervjui s njim ili njom — a možda i s ljudima koji su blisko uključeni u pacijentov život — mogli bi pružiti bogate i detaljne podatke potrebne za kvalitativne studije.