Kvazijavno dobro je resurs koji pruža dobrobiti javnosti, ali bi se teoretski mogao ograničiti ako je potrebno. To se razlikuje od istinskog javnog dobra, koje je gotovo cijelo vrijeme dostupno svima. Na primjer, čist zrak je javno dobro, jer nije izvedivo ograničiti pristup njemu. S druge strane, ceste su kvazi-javno dobro. Iako su teoretski otvoreni za sve, mogu se ograničiti korištenjem sustava naplate cestarine.
Mnoge nacije imaju mješavinu javnih i kvazi javnih dobara za pružanje potrebnih usluga i pogodnosti svojim građanima. Neke usluge koje ljudi mogu smatrati javnim dobrima zapravo su kvazi-javne prirode, iako se mogućnost isključenja ne koristi nužno. Knjižnice, policijske snage i vatrogasci, na primjer, mogli bi biti ograničeni na korisnike koji plaćaju umjesto da budu slobodno otvoreni za sve. Postoje jasne prednosti neograničavanja pristupa tim resursima, što ih dovodi do toga da djeluju poput javnih dobara.
Uz resurse poput zračnih valova, nacija može donijeti svjesnu odluku da isključi određene korisnike kako bi dobro bilo korisnije za sve. Bez regulacije, prijenose bi mogle slati konkurentne strane koje bi mogle nagomilati frekvenciju i stvarati smetnje. Dodjeljujući određene frekvencije i rezervirajući neke za privatnu državnu upotrebu, nacija može osigurati da zračni valovi ostanu dostupni što većem broju ljudi. Ovo kvazi-javno dobro najbolje funkcionira kada je ograničeno.
Slične taktike mogu se koristiti s cestama i mostovima. Kad bi svi imali neometan pristup, ti resursi bi se mogli zagušiti, što bi ih učinilo manje korisnim. Uvođenjem cestarine, vlada može smanjiti promet kako bi resurs ispravno funkcionirao. Time se čuva kvazi-javno dobro isključujući dio prometa u interesu omogućavanja nesmetanog protoka vozila. Isto tako, vlade bi mogle ograničiti radno vrijeme za određene vrste vozila kako bi oslobodile prostor na cesti.
Resursi koji se mogu isključiti su kvazi-javna dobra, bez obzira na to regulira li vlada korištenje tih resursa ili ne. Primjer promjenjive namjene može se vidjeti na američkom zapadu, gdje se povijesno javno zemljište slobodno koristilo za ispašu od strane stočara. S vremenom je vlada prepoznala da ova neograničena uporaba predstavlja određene rizike jer je prekomjerna ispaša ograničila dostupnu travu i pridonijela eroziji. Kao odgovor, uspostavio je sustav licenciranja koji obvezuje rančere da zatraže dopuštenje, ilustrirajući da je raspon bio kvazi-javno dobro koje je trebalo zaštititi kroz ograničenja.