Tamo ljepota, gracioznost i tajanstvenost labudova intrigiraju ljudski svijet kroz mnogo tisućljeća. Neke od glasina o unutarnjim životima labudova su istinite. Na primjer, pare se za cijeli život, zbog čega se doimaju uzvišenijima i plemenitijima od ljudi, koji često zabavljaju više partnera odjednom. Druge glasine nisu tako istinite; labudovi navodno šute, šute do svoje samrtne minute kada zabace svoje vijugave vratove i zapjevaju pjesmu srceparajuće ljepote. Idiom labudova pjesma temelji se na ovoj mitologiji i znači konačni smisleni stav, prezentaciju ili izvedbu koju pojedinac napravi prije napuštanja posla, braka ili neke druge važne i dugoročne situacije.
Pjevanje nečije labuđe pjesme može biti namjerno, kao što je završni, veličanstveni projekt opernog pjevača koji je kulminacija životnih nastupa. Ovakva pjesma ima za cilj ostaviti dojam koji ne blijedi s vremenom, ali, kao i pjesma legendarnog labuda, svakim kazivanjem postaje sve blistaviji. Labuđi pjesma nije ograničena na umjetničke tipove, iako se taj izraz zasigurno često koristi za nekoga tko se povlači u kazališnom, plesnom ili umjetničkom svijetu.
Poslovni ljudi, učitelji, praktički svatko ima pravo na takvu pjesmu koja obilježava protok vremena, označavajući duboku važnost da se situacija koja je nekada ostavila poigrava uz gorko-slatko žaljenje, ali i duboku radost. Sveučilišni profesor u mirovini čije je posljednje predavanje samo u stajaćim prostorijama, ministar ili rabin koji uspije izgraditi veličanstvenu novu bogomolju neposredno prije odlaska, i političar koji vodi važan, ali nepodržan projekt zajednice do cilja uz malu pomoć baš kad termin završava, svi pjevaju labudove pjesme koje vrijedi slušati. Doista, svatko tko ima život koji je bio vrijedan življenja vjerojatno će kad-tad otpjevati ovu posljednju pjesmu.
Labudova pjesma nije uvijek namjerno koreografirana. Ponekad se pjesma prepozna samo retrospektivno. Netko tko je uhvaćen u prevari na poslu ili je javno osramoćen, predmet ismijavanja ili ogovaranja mogao bi posljednjim profesionalnim ili javnim naporom dobiti ironičan status labuđe pjesme, pogotovo ako je taj napor bio manje nego spektakularan.
Ipak, metafora se infiltrirala u svijet književnosti. Dok su pjesnici poput Shakespearea i Coleridgea pjevali pjesmu labuda na samrti, bila je to hiperbola, i oni su to znali. Prirodoslovci već dugo znaju da labudovi doista nisu nijemi, samo da nisu veliki govornici. Svaka vrsta ima vokalni raspon koji ljudi obično ignoriraju, sviđajući im se mit da stvorenja šute cijeli život po izboru. Naravno, svatko tko se ikad ukrstio s labudom zna da mu, uz svu svoju gracioznost i eleganciju, nije problem na vrlo prijeteći način proganjati uljeza, zamotati mu vrat i glasno šištati kroz kljunasti nos.