Laetril je polusintetička molekula stvorena u Sjedinjenim Državama. Velik dio svoje kemijske strukture dijeli s glikozidom zvanim amigdalin. U drugim zemljama, poput Meksika, laetril je zapravo amigdalin, jednostavno naveden pod drugim imenom. Iz tog razloga, riječi laetril i amigdalin koriste se gotovo naizmjenično.
Amigdalin, koji dolazi od grčke riječi za badem, prvobitno je izolirao Pierre-Jean Robiquet 1803. godine iz sjemenki badema. Ostala stabla iz istog roda također imaju plodove s ovim spojem, uključujući marelice i crne trešnje. Spoj se nalazi u košticama ili orašastim plodovima.
Nekoliko studija provedeno je na laetrilu 1830-ih, ali nisu pronađeni uvjerljivi dokazi o njegovoj korisnosti. Godine 1920., liječnik po imenu Ernest Krebs ponovno je otkrio ovaj spoj u pokušaju da napravi aromatizirani viski. Smatra se da je tvar nazvao laetril. Do 1950. on i njegov sin Ernest Krebs Jr. liječili su oboljele od raka u Kaliforniji ovim spojem.
Krebs je laetril nazvao ‘vitamin B17’, ali spoj nije vitamin. Nema nikakva svojstva vitamina i kao takvog ga ne priznaje Uprava za hranu i lijekove Sjedinjenih Država (FDA). Krebs je ovaj spoj nazvao vitaminom u nadi da će izbjeći savezno zakonodavstvo o regulaciji lijekova, uglavnom zbog stigme amigdalina, koji se smatrao opasnim nakon što je korišten kao lijek za rak 1920-ih.
Učinak laetrila kao sredstva za borbu protiv raka je neizvjestan. FDA ne priznaje da ovaj lijek ima nikakva korisna svojstva ove vrste, a 1980. klinička studija američkog Nacionalnog instituta za rak pokazala je da spoj nije uspio u četiri specifična područja borbe protiv raka. Nije uspio produžiti životni vijek pacijenata, nije im pomogao da dobiju na težini, poboljšaju simptome ili uzrokuju regresiju raka. Ukratko, bilo je neučinkovito.
Kao rezultat toga, web stranice koje prodaju amigdalin i laetril u Sjedinjenim Državama se zatvaraju. Novine, poput Los Angelas Timesa, objavile su članke u kojima se osuđuje taj kompleks. Brojne web stranice o holističkom i alternativnom liječenju, međutim, još uvijek govore u prilog prednosti ovog lijeka.
Jedna važna i potencijalno smrtonosna nuspojava ovog lijeka dolazi od enzima beta-glukozidaze koji se prirodno nalazi u ljudskom crijevnom traktu. Ovaj enzim može reagirati s amigdalinom, uzrokujući oslobađanje cijanida. Ako se lijek uzima oralno, može dovesti do nepredvidive mogućnosti trovanja ili smrti. Zapravo, ispitivanje lijeka iz 1982. pokazalo je da su od 178 pacijenata dva pretrpjela trovanje cijanidom. Godine 1974., Američko društvo za borbu protiv raka službeno je označilo ovaj lijek kao “nadrilekarstvo”.