Liječenje kardiogenog šoka zahtijeva obnovu cirkulacije kako bi se osiguralo da adekvatan kisik bogat krvlju putuje u sva područja tijela. Tekućine, lijekovi, implantati uređaja i kirurgija neke su od tehnika koje bolničko osoblje koristi za poboljšanje statusa pacijenta i ispravljanje temeljnog uzroka stanja. Bolesnici sa simptomima mogućeg srčanog udara ili popratnog kardiogenog šoka zahtijevaju hitnu liječničku pomoć. Što prije pacijent primi terapiju za kardiogeni šok, to su veće šanse za preživljavanje.
Znakovi kardiogenog šoka općenito uključuju niz simptoma. Pojedinci se počinju znojiti i pokazuju blijedu kožu. Kako se cirkulacija smanjuje, ruke i stopala postaju hladni. Broj otkucaja srca može se iznenada povećati ili oslabiti. Smanjenje razine kisika uzrokuje zbunjenost i gubitak svijesti, a u nedostatku krvi i kisika, stanice i tkiva srca i drugih organa počinju umirati.
Kardiogeni šok nastaje jer srce gubi sposobnost učinkovitog pumpanja krvi kroz tijelo, lišavajući stanice i tkiva hranjivim tvarima i kisikom. Liječnici ovaj nedostatak, koji često slijedi nakon infarkta miokarda ili srčanog udara, nazivaju neadekvatnom perfuzijom tkiva. Srčani udar narušava srčani ritam, narušavajući sposobnost srca da se kontrahira, što uzrokuje nedostatak pravilne cirkulacije. Srčana stanja koja doprinose kardiogenom šoku uključuju začepljene koronarne arterije, infekcije srca i krv ili tekućinu koja okružuje i kompresira srce, slabljenje kontrakcija i ometanje cirkulacije.
Hitni medicinski tehničari ili bolničari započinju liječenje kardiogenog šoka davanjem dodatnog kisika i procjenom vitalnih znakova. U bolnici medicinsko osoblje postavlja intravenske ili intraarterijske katetere za brzu isporuku tekućine i lijekova. Također uzimaju očitanja elektrokardiograma, prate vitalne znakove i razinu kisika te drže pacijentove dišne puteve otvorenim. Laboratorijski testovi krvi otkrivaju moguću neravnotežu kiselina/baza ili elektrolita, a krvni testovi određuju otpušta li srce enzime koji ukazuju na oštećenje tkiva od srčanog udara.
Dijagnosticiranje temeljnih stanja obično zahtijeva da se pacijent podvrgne slikovnim studijama, koje mogu uključivati rendgenske ili elektrokardiografske studije za procjenu srčanih abnormalnosti i kontraktilnosti srca. Kardiolozi također mogu zahtijevati da se pacijenti podvrgnu kateterizaciji srca kako bi locirali vaskularne blokade. Liječnici mogu koristiti lijekove za uništavanje ugrušaka, intra-aortne balon pumpe ili pomoćne uređaje lijeve klijetke, koji oponašaju pumpanje srca.
Pacijentu može biti potrebna kirurška intervencija kao dio liječenja kardiogenog šoka. Smrt stanica i tkiva zbog nedostatka kisika može zahtijevati popravak ili zamjenu ventila. Kardiokirurški zahvati također mogu ispraviti rupture u zidovima između ventrikula. Slabljenje ove stijenke smanjuje djelovanje lijeve klijetke. Bolesnici s oštećenim srčanim arterijama obično zahtijevaju koronarne arterijske premosnice.