Liječenje prve linije odnosi se na lijek ili režim liječenja koji se prvi koristi nakon dijagnoze kliničkog stanja. Obično je liječenje ono koje ima najviše podataka o njegovoj učinkovitosti i sigurnosti za to specifično stanje. Liječenje prve linije najčešće uključuje lijekove koji postoje već dulje vrijeme jer postoji dosta iskustva s njima, kako u praksi tako i kroz kliničke studije.
Većina zemalja ima nacionalno tijelo koje nadzire njihov zdravstveni sustav, uključujući standardizirane smjernice za svako kliničko stanje. Ove smjernice obično sastavljaju posebni odbori ili organizacije u svakoj specijalnosti, koje vodi skupina stručnjaka. Na primjer, American College of Cardiology (ACC) uspostavio je smjernicu za liječenje infarkta miokarda, koja uključuje liječenje prve linije.
Prilikom utvrđivanja prve linije liječenja za bilo koje kliničko stanje ili bolest, skupina stručnjaka će se okupiti i pregledati sve podatke koji se odnose na liječenje određenog stanja. To će uključivati randomizirana kontrolirana ispitivanja, farmakologiju lijeka, farmakoekonomiju i iskustvo s terapijom. Nakon što se svi ovi i drugi čimbenici uzmu u obzir, uspostavit će se protokol za liječenje prve linije prema kojem je najveća vjerojatnost da će biti učinkovit.
Ne samo da prva linija liječenja uključuje izbor korištenih lijekova, već i najbolje mjere koje ne sadrže lijekove kao što su fizioterapija ili psihoterapija. U većine bolesnika liječenje prve linije trebalo bi dovesti do povlačenja bolesti. Međutim, u malom broju možda neće djelovati i u tim slučajevima može biti potrebno liječenje druge i treće linije.
U nekim slučajevima, kao što je u liječenju virusa ljudske imunodeficijencije (HIV), liječenje prve linije zamjenjuje se liječenjem druge linije ako pacijent ne uspije primiti prvu liniju. Neuspjeh prve linije odnosi se na činjenicu da je virus postao otporan na neke ili sve lijekove u režimu. HIV se općenito liječi trostrukom terapijom ili tri različita lijeka.
HIV se neprestano umnožava i mijenja i može uzrokovati mutacije koje ga čine otpornim na neke od lijekova. Kod pacijenata koji uzimaju antiretrovirusnu terapiju provodi se redovito virusno opterećenje i, ako se to poveća unatoč dobrom pridržavanju lijeka, to može biti pokazatelj rezistencije. U tim slučajevima mogu se promijeniti na liječenje druge linije, koje će također sadržavati najmanje tri lijeka, obično različitih klasa, koji će biti aktivni protiv HIV-a i smanjiti virusno opterećenje.