Limbo je koncept koji je nastao u Katoličkoj crkvi kako bi objasnio one mrtve koji se ne mogu jasno dodijeliti u raj ili pakao prema katoličkoj doktrini. Ideja je kontroverzna čak i među katolicima, a većina drugih kršćana je uopće ne prihvaća. Kroz povijest Katoličke crkve teolozi su mnogo raspravljali i raspravljali o limbu. U suštini, to je posrednik između raja i pakla, izvan Božje prisutnosti, ali bez muke povezane s paklu.
Prema katoličkoj doktrini, samo oni koji prihvate Kristov dar spasenja i budu kršteni mogu ući u nebo i živjeti vječno u prisutnosti Božjoj. To postaje problematično u slučaju onih koji iz bilo kojeg razloga ne mogu ispuniti te zahtjeve tijekom svog života, iako nisu učinili ništa dovoljno uvredljivo da bi bili udobno poslani u pakao. Postoje dvije glavne kategorije limba: limbus patrum ili “Limbo očeva” i limbus infantium ili “Limbo djece”.
Limbo Otaca je privremeno stanje u kojem su pravednici koji su umrli prije Kristova dolaska proveli svoj zagrobni život sve dok Kristova smrt nije otvorila nebo čovječanstvu. Ovo vjerovanje se ponekad povezuje s vjerovanjem da je Krist proveo tri dana između svoje smrti i uskrsnuća propovijedajući dušama mrtvih i oslobađajući one koji su pripadali nebu iz njihovog trenutnog stanja. Limbo Otaca odnosi se na takve starozavjetne heroje kao što su Abraham i Mojsije, na primjer.
Limbo djece je i kontroverznija grana i najpoznatija onima izvan Katoličke crkve. Za razliku od Limba očeva, Limbo djece često se opisuje kao trajno stanje. Ovo se koristi za obračun male djece koja umru bez krštenja. Ova dilema povezana je s katoličkim vjerovanjem u istočni grijeh, grešnost s kojom se svi ljudi rađaju kao rezultat Adamovog pada opisanog u drugom i trećem poglavlju Postanka. Prema katoličkoj misli, krštenje je potrebno da bi se uklonio istočni grijeh, a ne može se ući u raj u stanju grijeha bilo koje vrste, bilo izvornog ili osobnog.
Mnogi su katolici kroz stoljeća bili uznemireni implikacijama istočnog grijeha i krštenja na duše djece koja očito nemaju osobni grijeh, ali umiru a da nisu krštena. Iznesene su mnoge teorije kako bi se ovaj problem pomirio s katoličkim vjerovanjem u Božju prirodu ljubavi i praštanja, od kojih je jedna limbo. Neki katolički teolozi opisuju ga kao stanje savršene prirodne sreće, za razliku od nadnaravnog blaženstva poznatog na nebu.
Riječ limbo se često koristi u nereligijskom kontekstu za označavanje bilo koje vrste srednjeg, neutralnog stanja u kojem se ne događa ništa stvarno dobro ili loše. U tom smislu, to može biti svojevrsna stagnacija ili razdoblje čekanja bez jasne krajnje točke.