Prije 1930-ih, piloti su se oslanjali isključivo na vid kako bi upravljali avionom i imali su malo obuke u čitanju instrumenata za navigaciju kroz zrak. Kao rezultat toga, neugodno vrijeme moglo bi završiti padom zrakoplova i gubitkom vrijednih života i opreme. Proboj se dogodio 1929. kada je Edwin Albert Link razvio mali simulator letenja poznat kao Link Trainer. Link Trainer je nalikovao malom plavom avionu, gotovo poput crtića, zbog čega je dobio nadimak “plava kutija”. Pružao je sigurno okruženje za pilote da nauče letjeti isključivo oslanjajući se na instrumente koji se nalaze u njihovim zrakoplovima.
Najvažnija uloga simulatora leta bila je obučavanje pilota koji se bore tijekom Drugog svjetskog rata. Korišten je u gotovo svim zemljama uključenim u rat, uključujući Sjedinjene Države, Njemačku, Australiju i Japan. Svaka je zemlja napravila svoje verzije i modele. U SAD-u, Army Air Corps – leteći ogranak vojske koji je nastao prije Zračnih snaga Sjedinjenih Država – koristio je nekoliko modela poznatih kao ANT-18. Sam drveni avion simulirao je let i radne instrumente. Izvan zrakoplova, instruktor je djelovao kao zemaljska kontrola i komunicirao je s pilotom kroz par slušalica i mikrofona.
Kako bi stvorio Link Trainer, Ed Link je koristio vještine koje je stekao radeći na glazbenim orguljama. Veliki mjehovi i pumpe koje su pokretale zrak kroz orgulje poslužile su kao inspiracija za dizajn Link Trainer-a i sustava koji ga je tjerao da se kreće. Originalna verzija pomicala se gore-dolje pomoću sustava mjehova koji su se napuhavali i ispuhali ispod njega. Kako je tehnologija napredovala, tako su se razvijali i sustavi koji se koriste za simulaciju leta i kretanja pilota koji sjede u trenažeru.
Instrumentalni let se razlikovao od vizualnog na nekoliko načina. Letenje pogledom uključivalo je promatranje okolnog oblaka i drugih vizualnih oznaka kako bi se donijelo mišljenje o visini i kako prilagoditi avion. Ako bi se zakotrljala magla ili se niotkuda pojavila oluja, pilot je izgubio vidljivost i riskirao da se sruši. Instrumentalno letenje nije se oslanjalo na ono što je pilot mogao vidjeti, već na informacije koje je njegov zrakoplov pokupio. Nadzorna ploča pružala je golemo očitavanje nadmorske visine, trenutnih koordinata i drugih uvjeta koje je mogao koristiti da odredi kako točno prilagoditi avion.
Kada koristi instrumentalni let, pilot je također mogao radio dopustiti do kontrolnih tornjeva za daljnje upute i koristiti radarsko očitavanje da vidi druge zrakoplove na svom putu. Čak i po najmaglovitijem vremenu pilot je i dalje mogao upravljati zrakoplovom bez visokog rizika od pada. Link Trainer omogućio je pilotima da nauče ovu vještinu bez riskiranja života leteći u pravom avionu dok ne ovladaju tehnikom. Tehnologija je spasila nebrojene živote tijekom Drugog svjetskog rata, a danas postoje napredniji simulatori za obuku i obrazovanje pilota.