Logički pozitivizam je način razmišljanja koji je bio popularan sredinom 20. stoljeća, a koji je pokušavao filozofiju učiniti rigoroznijom stvaranjem kriterija za procjenu istinitosti ili lažnosti određenih filozofskih tvrdnji. Njegov glavni kriterij za bilo koju tvrdnju je provjerljivost, koja dolazi iz dva različita izvora: empirijskih izjava, koje dolaze iz znanosti, i analitičke istine, tvrdnji koje su istinite ili netočne po definiciji. Koncept je snažno utjecao na filozofiju znanosti, logiku i filozofiju jezika, između ostalih područja, iako se danas na njega uvelike gleda kao na pretjerano pojednostavljen pristup koji su istisnule novije filozofije.
Ova filozofija je apsolutistički način gledanja na izjave i označavanja ih istinitim, lažnim ili besmislenim. U moderno doba, to je istisnuto filozofijama koje gledaju na istinitost ili neistinitost izjava u vjerojatnostom, a ne u apsolutnom svjetlu. I sami logični pozitivisti imali su mnoga neslaganja, pokazujući da je ovaj pojam više bio skup filozofija nego bilo kakav monolitni kod.
Ključna komponenta logičkog pozitivizma je to što je odbacio izjave o etici i estetici kao neprovjerljive, te stoga nisu dio ozbiljnog filozofskog razmišljanja. Da bi imala značenje, data je izjava morala biti povezana ili s empirijskim podacima ili s analitičkom istinom. To je bio ključni korak u bližem povezivanju filozofije sa znanošću i obrnuto, i nastavlja imati utjecaj do danas, igrajući vitalnu ulogu u formuliranju filozofskih ideja tijekom 20. stoljeća.
Iako je logički pozitivizam izvorno bio popularan među mnogim filozofima u Bečkom krugu – skupini filozofa koji su bili instrumentalni u razvoju analitičke filozofije – bio je na udaru kritike mnogih stručnjaka nakon što je krug bio prisiljen raspasti kada je počeo Drugi svjetski rat. Poslije su mnogi filozofi kritizirali pristup, uključujući Bertranda Russella, unatoč činjenici da su neke od njegovih ideja o logici zapravo utjecale na njegov razvoj. Isto tako, iako je Tractatus Logico-Philosophicus Ludwiga Wittgensteina utjecao na logičke pozitiviste, sam Wittgenstein je rekao da je njihovo odbacivanje određenih dijelova Tractatusa pokazalo da su imali temeljne nesporazume o knjizi.
Kasniji mislioci razlikovali su dvije klasifikacije provjerljivosti: “jaku” i “slabu” provjeru, pri čemu je prva nešto što je konačno utvrđeno iskustvom, a druga se samo iskustvom čini vjerojatnom. Mnogi su filozofi kritizirali logički pozitivizam zbog “ograničenja samoprimjene”: logički pozitivisti tvrde da rečenice nisu provjerljive, ali ipak svoju teoriju postavljaju rečenicama. To njihov pristup čini neodrživim, budući da tvrde da je teorija istinita, ali se teorija ne može primijeniti na rečenice koje koriste za iznošenje teorije.