Longwall rudarstvo je vrlo produktivna tehnika podzemnog vađenja ugljena. Strojevi za rudarenje dugih stijena sastoje se od više mašina za striženje ugljena montiranih na niz samonaprednih hidrauličnih stropnih nosača. Cijeli proces je mehaniziran. Strojevi za rudarenje dugih zidova su oko 800 stopa (240 metara) u širinu i 5 do 10 stopa (1.5 do 3 metra) visoki. Rudari vade “panele” – pravokutne blokove ugljena široke kao rudarski strojevi i duge čak 12,000 metara. Masivne škare režu ugljen s površine zida, koji pada na pokretnu traku radi uklanjanja. Kako rudar napreduje duž ploče, krov iza rudarske staze može se srušiti.
Longwall rudarstvo prvi put je uvedeno 1950-ih i 1960-ih godina. Danas on čini više od polovice ukupne proizvodnje ugljena u Sjedinjenim Državama. U svakom danu, tipičan sustav dugog zida sposoban je izvući između 10,000 i 30,000 tona (9 do 27 milijuna kilograma) ugljena iz ploče. Primarni nedostatak ove vrlo produktivne tehnike je previsoka početna investicija – ovi strojevi za rudarenje obično rade između 5 i 15 milijuna dolara.
Longwall rudarstvo zamjenjuje povijesnu „metodu prostorija i stupova“, pri čemu se podzemne „prostorije“ ugljena izvlače ručno, a stupovi se ostavljaju za podupiranje krova kako bi rudari mogli sigurno raditi. U rudarskim regijama dubljim od 1,000 stopa (300 metara), metoda soba i stupova postaje vrlo neekonomična jer je veličina stupova potrebnih za podupiranje krova mnogo veća, što znači da se iz njih ne može vaditi vrijedan ugljen. Longwall sustavi čine duboko rudarenje izvedivim.
Ponekad se ova vrsta rudarenja naziva destruktivnom ili ekološki nesigurnom jer uzrokuje potonuće zemljišta iznad minirane ploče. To može oštetiti podzemne vode, strukture na površini i uzrokovati eroziju tla. Pažljiva geološka istraživanja mogu pomoći u ublažavanju ovih problema. Kako tehnološki napredak nastavlja činiti rudare dugih stijena sve učinkovitijima, oni će postati odgovorni za sve veći udio ukupne svjetske proizvodnje ugljena.