Loš papir je pojam koji se u svijetu financija koristi za opisivanje neke vrste dužničkog instrumenta koji je pod iznimno visokim rizikom od neplaćanja. Takav zajam nudi izdavatelj, koji može biti korporacija ili čak lokalna ili nacionalna vlada, bez ikakvog kolaterala. Kao takav, loš papir je izuzetno rizičan za ulagače, koji ne bi imali naknadu ako izdavatelj ne plati. Kako bi zainteresirali ulagače za ove vrste instrumenata s fiksnim prihodom, izdavatelji ih često moraju prodati s diskontom i priložiti kamate veće od onih koje bi bile povezane s osiguranim dugom.
Kada poduzeću ili drugoj instituciji trebaju sredstva za poslovanje ili neku novu inicijativu, često se obraćaju investitorima kao izvoru tog financiranja. Ulagači mogu davati zajmove tim institucijama kupnjom obveznica ili drugih dužničkih instrumenata namijenjenih vraćanju fiksnog prihoda u obliku plaćanja kamata. Ako izdavatelj duga ne može ponuditi nikakav kolateral, ulagači preuzimaju veliki rizik ako izdavatelj ne plati. Ove vrste dužničkih instrumenata poznate su kao loši papiri.
Investitori koji traže visoke nagrade od novca koji ulažu mogli bi biti u iskušenju riskirati na lošem papiru. Djelomično je to zato što se ta ulaganja obično kupuju uz popust u odnosu na druge slične instrumente. Osim toga, izdavatelji će možda morati povisiti kamatne stope kako bi privukli ulagače i prikupili potreban nalaz.
Ulaganje u loš papir ima ozbiljne nedostatke. Karakteristična karakteristika takvih instrumenata je da nema kolateralne potpore. To ih u biti čini kreditima bez osiguranja, što znači da se ulagači moraju nadati da će izdavatelji ispuniti svoje dužničke obveze. Ako se to ne dogodi, investitori ne mogu učiniti ništa da povrate kapital koji su izvorno uložili. Kao rezultat toga, potencijalno visoke nagrade popraćene su rizicima koji bi mogli nadmašiti te nagrade.
Većinu izdavanja loših papira obavljaju korporacije koje su pod visokim rizikom od neplaćanja. Iz tog razloga ove tvrtke uglavnom imaju lošu kreditnu ocjenu od strane agencija zaduženih za njihovo praćenje. Stoga se ulagači mogu naslutiti da bi ulaganje moglo biti značajno rizično zbog prisutnosti niske ocjene. Najgori od ovih dužničkih instrumenata mogu nanijeti iznimnu štetu ne samo pojedinačnim ulagačima nego i cijelim gospodarstvima.