Loše upravljanje je pravni izraz koji se odnosi na propust vladine organizacije, agencije ili subjekta da ispravno i u potpunosti izvršava svoje dužnosti i odgovornosti. Javna loša uprava može biti nenamjerna ili namjerna. Može proizaći iz neučinkovitosti ili rasipništva, administrativnih pogrešaka ili pogrešaka, nesposobnosti, nemara ili nemara. S druge strane, birokratska korupcija u obliku mita, mita, zamjene za uslugu, nezakonite aktivnosti ili pronevjera javnih sredstava za osobnu upotrebu predstavlja namjerno loše upravljanje. Definicija loše uprave varira u skladu s kulturom i političkom ideologijom društva u kojem se navodna djela događaju.
U Ujedinjenom Kraljevstvu (UK), ombudsmani za javne službe istražuju pritužbe građana o lošem upravljanju i neuspjehu usluga, posebno u slučajevima kada su podnositelji pritužbi posljedično pretrpjeli financijske teškoće ili nepravdu. Ombudsman lokalne samouprave (LGO) ispituje pritužbe u vezi s lokalnim vlastima, dok Služba ombudsmana za stambena pitanja nadzire stanodavce, javne stambene jedinice i stambene udruge. Parlamentarni ombudsmani istražuju navode o nepravednosti ili pristranosti, pogrešnim procedurama, neuspjehu usluga i neprikladnoj ili loše vođenoj komunikaciji unutar vladinih odjela. Osim toga, ombudsmani za javne službe i zdravstvenu službu pružaju načine za prosvjed građana protiv lošeg pristupa, pružanja ili nekompetentnog pružanja javnih usluga. Ombudsmani ne rješavaju pitanja vezana uz komercijalne ugovore, vladinu politiku, zakonodavstvo ili pitanja zaposlenika.
Nepravda kao posljedica lošeg upravljanja slabo je definirana. Poteškoće koje ispunjavaju uvjete za istragu uključuju nepotrebne troškove ili financijske gubitke građana, kao i neprimanje usluge. Nadalje, neki ombudsmani također uzimaju u obzir sve nevolje, gnjavaže i neugodnosti koje je građanin mogao doživjeti te vrijeme i trud uložen u podnošenje valjane žalbe. Mnoge istrage ovise o opsegu u kojem je građanin pogođen.
Nacije zapadnog svijeta strože definiraju lošu upravu od drugih zemalja, uglavnom zbog svoje ideologije javnih službi koja javne službenike drži kao povjerenike za zajednički interes i dobrobit. Kao takvi, od državnih dužnosnika se očekuje da budu pošteni, marljivi, pouzdani i pravedni. Moraju se pridržavati zakona i nastojati obavljati svoje dužnosti savjesno i učinkovito na najisplativiji mogući način. Njihovo službeno ponašanje mora biti besprijekorno, etično, kompetentno, mudro i časno. Iako javna uprava rijetko odgovara ovom idealu, javni službenici koji odstupaju od ove ideologije suočavaju se s optužbama za loše upravljanje.
Istraživanja pokazuju da je loša uprava povezana s nekoliko čimbenika. Kruta, teška birokracija, pretjerano centralizirana vlada, pretjerano oslanjanje ljudi na vladu i rašireni nedostatak društvene i fiskalne discipline, sve to potiče okruženje u kojem se loše upravljanje širi. Nadalje, sustavna korupcija koja dovodi do loše uprave prevladava kada se u društvu ruše visoki standardi službenog ponašanja i osobnog integriteta. Ona cvjeta u okruženju tajnovitosti, elitizma i otuđenja između političkih vođa i ljudi kojima oni navodno služe.