Makroekonomska politika je pokušaj utjecaja na cjelokupno gospodarstvo regije, nacije, pa čak i cijelog svijeta. Općenito, postoje dva različita alata koja se mogu koristiti u tim naporima. Prva je monetarna politika, što je prilagodba kamatnih stopa i obveznih deviznih pričuva banaka kako bi se kontrolirala dostupnost novca. Druga je fiskalna politika, a sastoji se od utvrđivanja i financiranja državnog proračuna kako bi se utjecalo na gospodarstvo.
Monetarnu politiku obično kontrolira središnja banka neke zemlje, kao što su američke Federalne rezerve ili Europska središnja banka eurozone. Središnje banke upravljaju bankarskom industrijom unutar zemlje ili regije. Prvi alat monetarne politike je određivanje obvezne pričuve, odnosno iznosa gotovine koju banka mora imati pri ruci. Povećanje obvezne pričuve smanjuje količinu novca dostupnog za posuđivanje, što ga čini skupljim zbog sila ponude i potražnje.
U normalnom tijeku poslovanja banke često isplaćuju toliko novca, kako u povlačenju klijenata tako iu danim zajmovima, da iscrpe svoje rezerve ispod propisanog iznosa. Kako bi ispunile svoje obvezne pričuve, pojedinačne banke posuđuju sredstva kratkoročno – često preko noći – obično od središnje banke. Središnje banke također mogu ograničiti dostupnost novca podizanjem kamate za takve zajmove; snižavanjem stopa, s druge strane, čine više novca dostupnim.
Državna fiskalna politika druga je komponenta makroekonomske politike i može imati jednako dramatičan utjecaj na gospodarsku aktivnost kao i monetarna politika središnje banke. Godišnji proračun detaljno opisuje planiranu potrošnju i prihode vlade. Sva državna potrošnja oslobađa velike količine novca u gospodarstvo. Velik dio toga se u konačnici isplaćuje pojedincima kao plaće. Kada vlada poveća potrošnju, više novca pritječe u gospodarstvo; kada se smanjuje potrošnja, smanjuje se i ponuda novca u gospodarstvu.
Druga komponenta fiskalne politike su državni prihodi, prvenstveno porezi. Kada se povećaju porezi, novac koji bi inače trošili ljudi i tvrtke isplaćuje se državi, čime se smanjuje količina novca u gospodarstvu. Isto tako, kada se porezi smanje, više novca je dostupno za potrošnju.
Kada vlade provode makroekonomsku politiku, općenito su zainteresirane za sprječavanje ili kontrolu gospodarskih trendova poput inflacije ili nezaposlenosti koji mogu naštetiti velikom dijelu njihova stanovništva. Kontrola oba ova trenda složen je pothvat. Ako je novac previše lako dostupan, stvorit će se inflatorni pritisci. Međutim, kada je ponuda novca previše ograničena, izgledi za skupljim novcem izvršit će pritisak na poslodavce da smanje svoju radnu snagu, povećavajući nezaposlenost.
Makroekonomska politika je kontroverzna bez obzira na pristup vladama i središnjim bankama. Dio te kontroverze je deficitarna potrošnja. Defici koje su neke vlade, poput Sjedinjenih Država, koštale mnogo za servisiranje – to jest, kamate plaćene na posuđeni novac su znatan iznos. Kada zemlja posuđuje od strane vlade, kamata plaćena na taj zajam je novac koji se prenosi iz gospodarstva zemlje zajmodavca u gospodarstvo zajmodavca. Dakle, postoji dugoročna posljedica posuđivanja novca kako bi se uravnotežio proračun.
Porezna politika je još jedno područje kontroverzi. Iako se povećanje poreznih stopa čini očitim načinom povećanja prihoda, mnogi tvrde da povećanje poreza smanjuje količinu novca koja je dostupna tvrtkama i pojedincima. To zauzvrat smanjuje njihovu gospodarsku aktivnost, a time i gospodarstvo.
Zagovornici tvrde da smanjenje poreza dodaje novac gospodarstvu, generira gospodarsku aktivnost i dovodi do povećanja poreznih prihoda. Oni tvrde da tvrtka čiji su porezi smanjeni može iskoristiti ušteđevinu za zapošljavanje više radnika, od kojih će svaki platiti porez na dohodak. Štoviše, dodatni radnici povećat će proizvodnju tvrtke, također dugoročno generirajući više poreznih prihoda.