Maloljetnička delinkvencija je širok pojam koji se daje maloljetnicima koji počine kaznena djela. Maloljetnici se definiraju kao oni ljudi koji nisu navršili punoljetnost ili punoljetnost. Ono što definira punoljetnost ili punoljetnost u sudskom sustavu može biti unaprijed određeno zakonom, posebno za lakša kaznena djela. Teški zločini mogu prisiliti sudove da odluče suditi maloljetniku kao odrasloj osobi, što je vrlo važna razlika, budući da izricanje kazne onda može značiti ne samo adolescenciju, već i doživotni zatvor. Delinkvencija se može definirati kao činjenje onih stvari koje država smatra zločinima, iako delinkvent može značiti i napušten. Prema tome, maloljetnička delinkvencija može obuhvatiti sve, od sitnog kriminala – učenik koji stalno prekida školu je delinkvent – do vrlo teških zločina poput krađe i ubojstva.
Kada dijete, bilo tko mlađi od punoljetnosti, počini kazneno djelo, najčešće mu se sudi i osuđuje ga sudski sustav odvojen od onog koji sudi odraslima. Postoje i pritvorski centri, odnosno zatvori, posebno dizajnirani za djecu koja počine teška kaznena djela. Oni se često nazivaju centrima za maloljetničke pritvore.
Često je u nadležnosti suda na sudu za maloljetnike ili obiteljskom sudu da utvrdi stupanj rizika koji maloljetnik predstavlja za društvo i stupanj koristi koji nastaje zatvaranjem. Sudski suci za mladež možda imaju veću licencu, posebno s vrlo malom djecom, da pronađu alternativne načine rehabilitacije djeteta i prevencije delinkvencije u budućnosti. Oni mogu preporučiti sudsku terapiju, kućni pritvor ili razne mjere osim zatvora. U mnogim slučajevima, evidencija djece koja su počinila kaznena djela brišu se kada dijete navrši osamnaest godina, osobito ako nije počinjeno nikakvo drugo kazneno djelo.
Ovo ima prednosti i nedostatke. Maloljetnik koji je počinio vrlo teška kaznena djela može nastaviti obrazac kaznenog ponašanja kojeg sud za odrasle nije svjestan, mijenjajući prirodu izricanja kazne na sudu za odrasle. Za druge, uspješna rehabilitacija znači da neće biti diskriminirani na temelju prethodnog uhićenja, kazne ili zatvorske evidencije.
Postoje mnoge škole mišljenja o primarnim čimbenicima koji doprinose maloljetničkoj delikvenciji. Mnogi od njih su vezani uz argumente prirode/njegovanje. Zasigurno je slučaj da djeca koja su zanemarena, zlostavljana ili osiromašena imaju statistički veću vjerojatnost da će pasti u delinkvenciju. Iako ovo može biti statistički relevantno, ne uzima u obzir delinkvenciju onih koji imaju dobre roditelje pune ljubavi i prikladne životne okolnosti. Sve češće genetičari pobijaju ideju da su djeca tabula rasa, ili prazna ploča.
Genetski sastav može igrati čimbenik u delinkvenciji, ali može samo uspostaviti sklonost prema ponašanju, dok njegovanost ili nedostatak iste mogu stvoriti okolnosti potrebne za prouzročenje ponašanja. Nadalje, poznavanje ranog početka mentalne bolesti pomaže u određivanju prikladnih rehabilitacijskih napora za maloljetne prestupnike. Može se uzeti u obzir razumna sposobnost maloljetnika da kontrolira svoje ponašanje, na temelju čimbenika kao što su mentalna bolest, uporaba droga i odgoj. Ključ za određivanje najbolje rehabilitacije u suđenjima za maloljetničku delinkvenciju je pokušaj razumijevanja zašto je dijete bilo delinkventno i koje su okolnosti pridonijele toj delinkvenciji.
U mnogim društvima, drugi način za napad na problem maloljetničke delikvencije je stvaranje programa koji pomažu u sprječavanju djece da počine kaznena djela. Ti se programi mogu usredotočiti na izbjegavanje uporabe droga ili upletenosti u bande, ili se mogu usredotočiti na rano obrazovanje, terapeutsku pomoć obiteljima, pomoć siromašnim ili razne druge stvari. Uz nejasne odgovore o jednom uzroku maloljetničke delikvencije, ovi programi mogu imati određeni uspjeh, ali vjerojatno neće doseći svu djecu koja bi mogla počiniti kazneno djelo. Društvo je ponekad užasnuto naizgled nasumičnim postupcima relativno “normalne” djece koji su toliko gnusni da ih ne podnose ponavljati. Iako je prevencija delinkvencije vrijedna divljenja, nije univerzalno uspješna. Ipak, bolje je spriječiti dio delikvencije intervencijom i obrazovanjem nego dopustiti da se dogodi.