Manično-depresivna psihoza je ozbiljna psihijatrijska bolest koju karakteriziraju izražene promjene raspoloženja i prisutnost deluzija i halucinacija. Osobe s ovom manifestacijom manične depresije, također poznate kao bipolarni poremećaj, često imaju poteškoća u svakodnevnom funkcioniranju, poput održavanja veze i posla, zbog izražene prirode njihove psihoze, koja im zamagljuje percepciju stvarnosti. Liječenje ovog potencijalno iscrpljujućeg stanja često zahtijeva hospitalizaciju i primjenu lijekova za stabilizaciju raspoloženja i dugotrajno liječenje, uključujući psihoterapiju.
Iako nema poznatog, jedinstvenog uzroka za razvoj manične depresije, tvrdi se da nekoliko čimbenika može doprinijeti njezinom postupnom razvoju ili akutnom nastanku. Neke studije sugeriraju da bipolarne osobe mogu imati genetsku predispoziciju za poremećaj zbog prisutnosti biološke varijance ili kemijske neravnoteže. Čini se da je prezentacija manične depresije izraženija kod osoba s obiteljskom poviješću poremećaja. Ostali čimbenici koji mogu izazvati pojavu bolesti mogu uključivati čimbenike okoliša, kemijsku ovisnost i zlostavljanje te traumu.
Prikaz bipolarnih simptoma općenito se razlikuje od pojedinca do pojedinca i može se manifestirati u različitim stupnjevima ovisno o ozbiljnosti promjene raspoloženja. Prema Dijagnostičkom i statističkom priručniku mentalnih poremećaja (DSM), postoje tri različite klasifikacije bipolarnog poremećaja: bipolarni I, bipolarni II i ciklotimija, koja se smatra blažom prezentacijom bolesti. Manično-depresivnu psihozu može potaknuti teška epizoda depresije ili manije.
Oni koji razviju manično-depresivnu psihozu razvijaju promijenjenu percepciju stvarnosti koja se simptomatičnoj osobi predstavlja vrlo stvarnom. U suštini, intenzitet pokretačkog događaja ili ciklus od depresije do manije uzrokuje da se pogođena osoba odvoji od stvarnosti. On ili ona mogu doživjeti slušne i vizualne halucinacije, kao što su slušanje glasova ili gledanje ljudi ili stvari koje nisu prisutne. Neki psihotični pojedinci mogu imati nerealna uvjerenja ili gajiti osjećaj progona, kao što je uvjerenje da su neka religiozna osoba ili da ih se promatra ili lovi. Psihoza pojedinca može brzo postati iscrpljujuće stanje koje ga sprečava da normalno funkcionira i može zahtijevati hospitalizaciju.
Dijagnoza manično-depresivne psihoze općenito se postavlja procjenom psihijatrijske povijesti pojedinca i primjenom niza dijagnostičkih testova. Maničnu depresiju može biti teško dijagnosticirati bez povijesti uzorkovanih ili cikličkih, dokumentiranih ponašanja. Za dijagnozu manične depresije, pojedinac mora zadovoljiti utvrđene kriterije prikazane u DSM-u za određeno vremensko razdoblje.
Kriterij uključuje markere za depresivne i manične krajeve spektra, kao i one koji se mogu manifestirati usred mješovite epizode. Broj potrebnih kriterija i trajanje epizode za dijagnozu varira ovisno o prikazu simptoma; što znači, kriteriji za veliku depresivnu epizodu općenito će se razlikovati od onih koji se utvrđuju za psihotični prekid manije. Nakon što se izvrši procjena i zadovolje utvrđeni kriteriji, može se postaviti jasna dijagnoza bipolarnog I, II ili ciklotimijskog poremećaja. Psihoza je sama po sebi kategorizirana kao manifestacija simptoma, a ne dio dijagnoze poremećaja.
Osobe koje pate od depresije mogu pokazivati znakove trajnog lošeg raspoloženja, kao što su umor, gubitak interesa i osjećaj krivnje. Oni koji doživljavaju depresivnu epizodu također mogu razviti suicidalne ideje, pokazati oslabljenu koncentraciju i izbjegavati društvene i profesionalne situacije. Manične osobe često zahtijevaju malo ili nimalo spavanja, izrazito su fizički aktivne i pokazuju narušenu sposobnost rasuđivanja. Neki mogu sudjelovati u rizičnim ponašanjima koja inače ne bi slijedili, kao što su promiskuitet, upotreba supstanci i zlouporaba, ili situacije koje ih mogu dovesti u opasnost od ozljeda ili smrti. U nekim slučajevima, manija također može potaknuti pojedinca da postavi uzvišene, nedostižne ciljeve koji ga mogu dovesti u opasnost od financijske, osobne, društvene ili profesionalne propasti.
Manično-depresivna psihoza općenito zahtijeva hospitalizaciju kako bi se spriječilo da pojedinac nanese štetu sebi ili drugima. Hospitalizacija također omogućuje mogućnost da se pojedinac vrati u stvarnost uz pomoć lijekova i psihoterapije. Lijekovi kao što su antidepresivi, antikonvulzivi i antipsihotici mogu se davati pojedinačno ili u kombinaciji kako bi se stabiliziralo raspoloženje oboljele osobe. Psihoterapija se često smatra nužnim dijelom dugotrajnog liječenja, uključujući individualne, obiteljske i grupne terapije za promicanje obrazovanja, razumijevanja i zdravih vještina suočavanja.